Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Anatolij Lutikov (1933-1989)-25. nastavak

2003 New in Chess Alkmaar

25.nastavak

Turniri, turniri, turniri. Gradska prvenstva i vojni događaji, ekipna prvenstva i prvenstva sportskih društava. Spartakijade i prvenstva republika, ponekad – ako bi bio poslan – međunarodni turniri, i, naravno, polufinala i finala Prvenstva SSSR-a, najjačih turnira na svijetu u to vrijeme. Turniri su trajali sedmicu, dvije, tri, ponekad čak i mjesec dana. Život na točkovima.

Gradovi, gradovi, gradovi. Trebao bi vrlo detaljan atlas Sovjetskog Saveza da bi se zabilježila sva mjesta na kojima je Lutikov igrao.

Krupne građe, širokih kostiju, sa jednostavnim, seljačkim licem i kosom zalizanom unazad – tako je Lutikov izgledao u to vrijeme. Leptir-mašna, koju je često nosio tokom turnira, samo je dodatno bila u kontrastu sa njegovim čitavim izgledom.

Imao je nadimak – Luka. Taj nadimak nije toliko dugovao sličnosti sa zvukom njegovog prezimena, koliko junaku iz frivolne pjesme Barkova, koju je često spominjao i sa zadovoljstvom recitovao.

Kolege, prijatelji, saputnici za piće. Duge pijanke. Veselost, razmjena mišljenja i razgovori čijeg se sadržaja bilo nemoguće sjetiti narednog mutnog jutra. Posjedovao je rijetku konstituciju, pa je u mladosti mogao mirno popiti litar votke tokom večeri, ili možda i više. U takvom stanju postajao bi težak, a veče bi mogla završiti bilo gdje i u bilo koje nebesko vrijeme.

Izvod iz evidencije milicije iz tih godina: „Građanin A.S. Lutikov, u stanju ekstremne alkoholne opijenosti, pronađen je kako na svojim leđima vuče drugog građanina, za koga se kasnije ispostavilo da je M.N. Talj.“

Jednom prilikom, na završnom banketu jednog turnira, Lutikov je održao govor prisutnima koji je započeo riječima: „Dame i Hamiltoni!“ Na Prvenstvu SSSR-a u Moskvi 1969. godine imao je sukob s Leonidom Štejnom. Obojica su popila više nego što je trebalo, pa su, na poziv hotelskog osoblja, stigli pripadnici milicije. Štejn je bio posebno nasilan, napavši jednog od čuvara reda i zakona, čak mu je pokidao košulju. Kada su milicioneri konačno pokušali vezati Štejna užetom, Lutikov, posmatrajući proces sa strane, stručnim tonom je savjetovao višeg oficira, uz odgovarajuće gestikulacije: „Tako ga ne treba vezati, ovako bi trebalo.“

Milicija je morala biti pozvana i u Sverdlovsku, kada je Lutikov igrao na polufinalu Prvenstva SSSR-a. Jedne noći, hotelsko osoblje, ugledavši potpuno golog čovjeka u hodniku kako kratkovidno pokušava pronaći vrata svoje sobe, iz koje su ga prijatelji s kartanja izbacili, pomislilo je da se radi o priviđenju i prestravilo se. Kada je milicioner stigao, zatekao je idiličnu scenu: Lutikov, u odijelu i s kravatom, potpuno smiren, sjedi za šahovskom tablom i traži najbolji nastavak…

Jednom prilikom, u Novosibirsku, šaljivdžija koji je uputio nekoliko zajedljivih primjedbi ubrzo je otkrio da „intelektualac s naočarima“ takođe posjeduje značajnu fizičku snagu.

Ove priče, već same po sebi impresivne, s vremenom su dobijale dodatne detalje, postajući dio šahovskog folklora i stvarajući šaroliku sliku o Anatoliju Lutikovu. Međutim, on je sam tvrdio da uvijek ima stvari pod kontrolom: „Uvijek znam koliko sam popio prethodne večeri“, govorio je Lutikov. „Jednom sam u mladosti, ustajući iz kreveta ujutro, stao na svoje naočare. Od tada, prije spavanja, uvijek stavljam naočare ispod kreveta, i što više popijem prethodne večeri, to ih dalje pod krevet stavim.“

Mnoge stvari su mu opraštane, a na mnoge su zatvarali oči, jer su znali da će te večeri taj isti čovjek udahnuti život drvenim figurama na šahovskoj tabli, kako samo on to može.

Iako je nekoliko puta putovao u inostranstvo, svijet izvan Sovjetskog Saveza za njega je ostao stran, poput prekookeanske bajke. Bio je ono što je bio – građanin zemlje u kojoj je rođen i u kojoj je proveo cijeli svoj život.

Spaski se sjeća kako ga je 1967. godine u Moskvi Lutikov posjetio: „Nakon dvije ili tri čaše ispričao sam nekoliko anegdota o Vasiliju Ivanoviču Čapajevu, koje su tada bile u modi. Odjednom se Tolja uozbiljio: ‘U mom prisustvu molio bih vas da ne pričate takve priče o herojima Građanskog rata.’“

-Nastaviće se-