Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Vladimir Bagirov (1936–2000)-17. nastavak

2003 New in Chess Alkmaar

17.nastavak

Tokom naših šetnji razgovarali smo o raznim stvarima. Bilo je ljeto 1987. godine, a podzemni potresi u Sovjetskom Savezu već su se osjećali. Često smo pričali o politici, ponekad o sportu, ali glavna tema razgovora bila je šah.
Na kraju svog života, u kojem je značajan dio vremena bio posvećen književnom radu, rekao je: „Obično, kad pišeš, to loše utiče na tvoje rezultate, jer ti oduzima vrijeme da šah proučavaš 24 sata dnevno.“ U ovim riječima krije se nagovještaj žaljenja. Zaista, to nije moguće.

Bagirova je šah očarao, bezrezervno i zauvijek, ali ne na način kratkotrajne i jake strasti koja zahvati mnoge. Igranje turnira bilo je samo jedan dio te njegove fascinacije. Takođe je volio da igra blic i analizira partije. Ništa manje nije volio onu šahovsku atmosferu koja neizostavno prati takmičenja i pripremne sesije, kao i holove ispred turnirskih sala. Udisao je taj „šahovski vazduh“ još kao dječak na Primorskom bulevaru u Bakuu, i taj vazduh ostao je u njegovim plućima čitavog života.

Volio je te sitne razgovore, računanje poena, procedure za dodatne kriterije, šanse za plasman u sljedeći krug takmičenja, ili analize partija bez table tokom večere. „Šta, pješak na a4? Kako to misliš? Ili pješaci ovdje više nisu važni?“ – „Pješak? Šta ima veze, tvoj lovac je zatvoren.“ – „Lovac? A šta ćemo s tim što ti je stari odsječen na c-liniji – shvataš li?“ – dijalozi koji su ostavljali čudan utisak na one koji ne razumiju šah.

Dodao bih: razgovori o upravo završenoj partiji između Karpova i Kasparova, klađenje na ishod njihove sljedeće partije ili čitavog meča za svjetskog šampiona, predlozi za igru karata nakon večere, komentari o jučerašnjoj utakmici između Juventusa i Ajaksa, jer je Bagirov bio i veliki ljubitelj fudbala, i mnoge druge stvari. Časno mjesto na ovoj beskrajnoj listi zauzima i njegova ljubav prema prepričavanju šahovskih anegdota. Bagirov je bio uključen u profesionalni šah u Sovjetskom Savezu od kasnih pedesetih godina, i nije bio samo posmatrač i takmičar, već i ekspert za taj ogroman, iščezli svijet. Osim što je bio vrlo pronicljiv, bio je i izvanredan pripovjedač. Mnoge njegove priče izblijedile su iz mog sjećanja. Dok sam razgovarao s njim, nije mi padalo na pamet da pravim bilješke „za svaki slučaj“, što je navika koja je više naporna nego prijatna. Ali jednu priču jasno pamtim, a koju je on izveo s velikim majstorstvom.

On i Lev Aronin, jedan od najjačih majstora u zemlji u to vrijeme, igrali su na turniru i unaprijed su se dogovorili za remi prije početka partije. Aronin je imao bijele figure. Prema Bagirovljevim riječima: „Igrao sam neoprezno, jedva da sam trošio vrijeme, dok je Aronin dugo razmišljao o svakom potezu. Kada smo izašli iz otvaranja, bio je to Damin gambit, primijetio sam da je moja pozicija osjetno slabija. Ako bismo nastavili igrati, bilo bi nezgodno predložiti remi. Ipak, gledaoci su bili prilično upućeni. Odlučivši da je pravi trenutak, predložio sam protivniku remi. Aronin je podigao glavu, i susreo sam pogled njegovih blagih, lijepih očiju.“

Ovdje je Bagirov napravio dramatičnu pauzu i pogledao svog sagovornika kroz svoje velike naočale s rožnatim okvirom. „Znaš, Volođa“, odgovorio je Aronin, „volio bih da nastavimo igrati. Čini mi se da je moja pozicija za nijansu ugodnija.“

Godine 1979., nakon što je Lev Alburt zatražio politički azil u Njemačkoj, ekipu Burevestnika direktno na stepenicama aviona dočekao je Viktor Baturinski, tadašnji šef sovjetskog šaha. Prvi iz aviona izašao je Bagirov. „Volođa, gdje si gledao, kako si mogao dopustiti ovo, Volođa…“
„Viktor Davidoviču, zašto ste toliko ljuti? Evo, s nama lete i neki muzičari, skoro polovina njih je ostala, dok mi imamo odličan procenat povratnika“, odgovorio je Bagirov pokušavajući se opravdati, šireći ruke.

Godine 1980. Bagirov se preselio iz Bakua u Rigu, što je podrazumijevalo selidbu iz jedne republike Sovjetskog Saveza u drugu. Iako je posljednjih dvadeset godina svog života proveo u Latviji, Bagirov je uglavnom ostao čovjek Istoka. Dobro je znao šta znače moć i vlasti, te se prilično bojao njih, ali je isto tako znao sve odgovore.

Imao je reputaciju pesimiste i skeptika. U očima mnogih Bagirov je bio i gunđalo, i žalopojac. Čini mi se da to nije sasvim tačno. Prije bi se moglo reći da je igrao ulogu onog lika iz bajke, koji je vječno nesretan, koji uvijek očekuje najgore, i ako se to najgore dogodi, uzvikne: „Eto, šta sam vam rekao!“

Na Svesaveznom klupskom takmičenju u Moskvi, članovi tima Burevestnik okupili su se oko table na kojoj je igrala dama. Šahistkinja, mlada predstavnica studentskog društva, bila je u vremenskoj oskudici i dva puta previdjela jednostavnu kombinaciju koja bi vodila do gubitka topa. Njena protivnica, takođe u vremenskom škripcu, ponovila je poteze, propustivši tu priliku. Prošao je uzdah olakšanja – vremenska kriza je završena i opasnost je prošla.

Bagirov se okrenuo prema svojim timskim kolegama i rekao: „Prerano se radujete. Ona još mora kovertirati potez.“
Potez koji je kovertirala po treći put omogućavao je protivnici da uzme topa, i partija je, naravno, bila predana bez nastavka.

-Nastaviće se-