
19.nastavak
Prva djela posvećena šatrandžu i koja su sadržavala probleme pojavila su se u Evropi u 13. vijeku, gotovo istovremeno, u nekoliko zemalja: Španiji, Engleskoj i Italiji. To nije bilo slučajno: arapska literatura vezana za matematiku, logiku i filozofiju takođe je prodrla u zapadnu Evropu preko Španije, Italije i južne Francuske, pa čak i preko Pariza i Oksforda. Možda su rukopisi o šahu pratili iste puteve.
Murray je vjerovao da su prvi evropski spisi o šatrandžu prevedeni s arapskog na latinski, jezik naučnika toga vremena. Međutim, nijedan od tih rukopisa nije sačuvan.
Godine 1283. napisana je Knjiga igara (Book of Games), koja se sastoji od sedam dijelova, na španskom jeziku po nalogu Alfonsa X Mudrog (1221–1284), kralja Kastilje i Leona. Prvi dio se odnosi na šah: „Budući da je šah najplemenitija igra, koja zahtijeva najviše vještine u odnosu na sve druge igre, prvo ćemo govoriti o njemu.“
Rukopis sadrži 103 problema, koji su prvobitno bili poredani prema broju figura u njima. Međutim, nakon prvih 69 problema, taj redoslijed je prestao.
Više od 80 posto problema imalo je svoje parnjake u bliskoistočnim rukopisima. Knjiga igara uvodi novi uslov: matirati u tačno određenom broju poteza. „Ni više, ni manje.“
Svaki od 103 problema u knjizi je minijatura koja prikazuje različite ljude za šahovskom tablom: kraljeve, kraljice, plemićke dame i lordove, vitezove i monahe. Međutim, zastupljeni su i obični ljudi: trgovci, zanatlije i jedan apotekar.
Alfonso Mudri naziva se „kraljem tri religije“, jer se u minijaturama mogu prepoznati hrišćani, Maori i Jevreji.


Rukopis Knjiga igara Alfonsa Mudrog (13. stoljeće) bila je najluksuznija šahovska knjiga srednjeg vijeka. Iluminirane minijature prikazuju raznovrsne scene: za šahovskom tablom su kraljevi, žene i djeca, te Abisinci.
U nekim minijaturama jedan od igrača koristi knjigu – možda kako bi pronašao rješenje, ili je jednostavno drži u rukama – a ti igrači su ili Arapi ili Jevreji. Iz toga možemo pretpostaviti da su minijature u knjizi oslikali Arapi ili Jevreji.

Na dvije minijature vidimo kralja s grbom Kastilje i Leona. To je sam Alfonso Mudri. Nedavno su Kalvo i Pennell otkrili da jedna od minijatura prikazuje budućeg kralja Engleske, Edvarda I. On igra sa svojom zaručnicom, princezom Kastilje i Leona. Tako knjiga odražava odnose između kraljevskih dvorova Španije i Engleske.
Mali rukopis, koji se danas čuva u Britanskom muzeju u Londonu, napisan je na anglo-francuskom jeziku. Murray je vjerovao da je ovo djelo nastalo najkasnije 1273. godine. Dakle, starije je od Alfonso rukopisa najmanje 10 godina i predstavlja najstariji evropski šahovski rukopis koji sadrži probleme.
Poznato je da se Evropa susrela s mansubama (šatranj pozicijama sa ciljem da se pobijedi ili remizira – prototip modernih problema i završnica) mnogo ranije, tokom vladavine Richarda I (1189–1199) u Engleskoj. Tada je Gerald od Walesa napisao svoj esej Gemma ecclesiastica (Dragulj crkve), u kojem je izrazio žaljenje što je rješavanje šahovskih problema postalo moderno među sveštenicima. Vratimo se sada na rukopis iz Britanskog muzeja. Njegova prva važna karakteristika je prisustvo problema sa golim kraljem. U šatranju sa Bliskog istoka ovo je nemoguće, jer goli kralj znači poraz! Takvih problema nema u Alfonso rukopisu. Ovo sugeriše da je u 13. vijeku u Engleskoj (a vjerovatno i u Francuskoj i Italiji) pravilo da goli kralj znači poraz bilo ukinuto.
Druga karakteristika rukopisa: pat nije dovodio do poraza, kao u šatranju, već do remija!
Treća posebnost bila je pojava problema sa samomatom. Treba napomenuti da, za razliku od Bliskog istoka, gdje pravila igre nisu mnogo mijenjana, u Evropi su ona smatrana nečim što nije trajno, a ovakav stav je na kraju doveo do reforme igre.
-Nastaviće se-