Genna Sosonko: Pouzdana prošlost-Opsesija – Povodom 70. rođendana Viktora Korčnoja (12.nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

12.nastavak

Predviđanje budućnosti zaista je teško: Viktor Davydovič Baturinski se priprema za proslavu svog 87. rođendana, a u Sankt Peterburgu su održane proslave posvećene sedamdesetoj godišnjici Viktora Lvoviča Korčnoja. 

U poslednje vrijeme Korčnoj je često govorio: „Igram šah da bih pokazao mladim dečkima da još uvijek ima nešto što mogu da nauče od mene.“ Na turniru u holandskom gradu Tilburg 1998. godine, opomenuo je Vadima Zvjaginceva: „Zašto nisi igrao dalje u ovoj poziciji? Imao si šanse. Opasno? Onda bolje da uopšte ne igraš šah, ako ti je to opasno.“ Nakon jedne partije iz poslednjeg kola, Peter Svidler je bio taj koji je dobio opomenu: „Nije te sramota da si nakon pola sata ponudio remi bijelim figurama protiv Ananda? Zar ti nije interesantno igrati protiv Ananda? Zar imaš svakog dana priliku da igraš protiv Ananda? Juče protiv Kramnika sam mogao da uzmem na d5 u slavenskoj i sigurno ne bih izgubio, ali ja ne igram na taj način i nikada neću, ako mislim da postoji varijanta koja vodi do prednosti. Čak i ako pozicija ispadne opasna i komplikovana. Na kraju, komplikovana je za oba igrača.“ 

Njegova nepopustljivost, motivacija i želja za borbom su dobro poznati. Ove osobine, zajedno sa živahnom maštom u šahu, obično su karakteristične za mlade, a s godinama obično nestaju. Iskustvo se akumulira, novost gubi svoju privlačnost, a malo toga uzbuđuje maštu ili podstiče da se krene napred, kao u mlađim godinama. S Viktorom Korčnojem to se nije dogodilo. On još uvek traži, analizira, priprema se za turnire i igra.  „Ne moram nigdje da idem sada, ne moram da se borim ni za šta. Ja sam amater,“ kaže on. Ako reč „amater“ uzme svoje izvorno značenje, onda ona i dalje nedovoljno oslikava Viktorov odnos prema šahu. Za njega je šah sve. Dobio je sreću koja je data rijetkima: ne samo da radi ono u čemu je najbolji, već i da ima bezgraničnu ljubav prema tome. Ljubav? To je radije strastvena žudnja, opsesija, samo život. Bez šaha, život ne bi postao samo nezanimljiv, već besmislen.

Tokom svoje karijere koja traje više od pola vijeka, Viktor Korčnoj je igrao protiv svih svjetskih šampiona, počevši od Botvinika, kao i protiv svih najjačih igrača sadašnjosti i prošlosti, ponekad čak i iz veoma udaljene prošlosti. Čak i ono što se drugima čini nemogućim, popušta pred njegovom maštom i ljubavlju prema igri. Prije nekoliko godina, on je nadmašio stvarni svet kada je pobijedio u dugotrajnoj partiji, francusku odbranu, protiv jednog od najjačih igrača početkom dvadesetog vijeka – Geze Maroczija. Pošto je mađarski velemajstor bio mrtav već mnogo godina, Korčnoj je morao da se posveti pomoći medijuma, koji je primao Maroczijeve poteze iz drugog svijeta. Pobjednik je izjavio: „Naravno, ne može se biti apsolutno siguran da je partiju zaista igrao Maroczijev duh, ali čitav njen tok, sa nesigurnim otvaranjem, ali dobrim igranjem u završnici, sigurno je dokaz toga.“

Za svoju godišnjicu, Korčnoj je napravio poklon svim ljubiteljima šaha. Kolekcija najboljih partija u dva toma, koja će biti objavljena simultano na dva jezika, engleskom i njemačkom, uključuje sto Korčnojevih partija, sa novim komnetarima koje je on sam napisao, pedeset odigranih bijelim figurama i pedeset crnim. Ova kolekcija je zapravo sjajan šahovski udžbenik, koji oslikava otkrivajući portret jednog od najizuzetnijih majstora igre. „Radio sam na svakoj partiji u prosjeku po tri dana. Ali potrebna je i inspiracija, pa možete izračunati koliko vremena sam na tome proveo“, kaže autor. U komentarima u jednoj od partija, Korčnoj piše da se nada da će čitalac, igrajući je, uživati u strastvenoj borbi, daleko od rutinske taktike. To je ono što mu je najvrijednije u igri: kreativnost i jedinstvena borba, bitka ideja na šahovskoj tabli. Kao i gotovo svi igrači starije generacije, Korčnoj koristi računar samo kao bazu podataka, rijetko ga koristi za savjete. „Ne volim mnogo računar, uglavnom zato što je neodgovoran. Šta želim da kažem? Žrtvujem figuru za napad, na primjer, a računar kaže: Crni dobija. Dva poteza kasnije procjenjuje poziciju kao izjednačenu, zatim odigram jak potez, i računar kaže: Bijeli dobija, pa opet crni. To je potpuno neodgovorno!“

Kada sam prije nekoliko godina počeo da se žalim na nedostatak motivacije i umor koji se sve više nakupljao prema kraju turnira, on je samo kratko primijetio: „Pedeset nije mnogo godina.“ Ne samo iz njegove generacije, nego ni iz naredne, nema nikog ko se bori na jednakim uslovima sa mladim, energičnim, dobro obučenim profesionalcima. Neki su odustali od igre za uvijek, dok se drugi povremeno pojavljuju na turnirima za veterane. Igrati šah u starijoj dobi sliči okrutnoj tradiciji iz davnih vremena, kada su robovima na galijama odsjekli palčeve: još uvijek su mogli da veslaju, ali nisu mogli da bacaju koplje. Šahovski navijači, koji samo iz priča poznaju ogroman stres koji je uvijek prisutan u partijama velikih majstora modernog šaha, daju ga kao primjer: „Pogledajte kako Korčnoj još uvijek igra.“ Oni ne razumiju da se ovde ne radi samo o umijeću i talentu: njegova vještina da se potpuno preda šahu je nešto što je nemoguće naučiti, baš kao što je nemoguće da odrasla osoba poraste ni za milimetar.

Davno ga više nije iznenadilo što je najstariji učesnik na turniru, u većini slučajeva sa velikom razlikom u odnosu na drugog najstarijeg igrača. Na Olimpijadi u Istanbulu su mu rekli da postoji igrač iste godine rođenja u jednom od timova. „Ali saznao sam da je rođen 17. aprila, tako da sam ipak ja najstariji ovdje“, nasmijao se Korčnoj. On se čak ni ne osjeća staro, jer je poznato da starost nije toliko fizičko propadanje tijela, koliko indiferentnost duše. Bilo je čudno čuti ga kako u Istanbulu kaže da je u poslednje vrijeme previše učio šah i da je umoran. Činilo se da je on ukinuo sam pojam umora.

Prije nekoliko godina na turniru u Wijk aan Zee, pripremajući se za partiju protiv Jana Timmana, Korčnoj je primijetio: „Jan se primjetno umara prema poslednjem satu igre. Tako da sam odlučio da ga iscrpim, održavajući napetost do samog kraja.“ Nakon nedavnog meča u Donjecku, rekao je: „Sedamnaestogodišnji Ponomariov pravi grešku u završnici, a sve zato što se jako umara pred kraj partije. Zašto je to tako?“ On i dalje vrlo emotivno doživljava ono što se dešava na šahovskoj tabli, i porazi ga pogađaju još jače nego ranije. Može se desiti da ne čestita svojim protivnicima na pobjedi, ili da ih napadne zbog toga što – kako on često percipira – nisu odgovorili na njegovu ponudu za remi. Ponekad se dešava da njegove značajno mlađe kolege moraju da podnesu ljute tirade, koje ne samo da daju procjenu pozicija koje su se dogodile tokom igre, već i obavještavaju o tome šta Korčnoj misli o njihovoj igri uopšte, a ponekad i o njima samima. Oni iz vlastitog iskustva znaju za kolosalne mentalne i emotivne napore koji prate profesionalni šah danas, ali samo teorijski i spekulativno mogu da zamisle kako ti napori utiču na igrača njegovih godina.

-Nastaviće se-