2003 New in Chess Alkmaar
6.nastavak
Na jednom od turnira New York Open, Boris Gulko je započeo izuzetno loše, i nakon trećeg kola zaostajao je za svojom suprugom, velemajstorom Annom Akhshamurovom, čitavih jedan i po poen. „Da li i ti igraš na ovom turniru?“ upitao ga je Miles, kada se Gulko pojavio na pozornici u blizini tabli gdje su se sastajali vodeći igrači. „Kako ti se činila njena igra?“ neko je upitao istog Gulka nakon partije sa Sofijom Polgar. „Pravila je grešku za greškom“, uzrujano je odgovorio, nakon što je spasio izgubljenu završnicu, prethodno previdjevši dobijenu poziciju. „Pravila je grešku za greškom, što vjerovatno objašnjava zašto je on preživio sa dva pješaka manje u završnici s raznobojnim lovcima“, napisao je Tony u časopisu New In Chess.
Prvi put sam vidio Milesa kad je imao osamnaest godina; s dugom kosom koja mu je padala do ramena i njegovom nježnom kožom, na neki način je podsjećao na ‘Bosieja’ iz djela Oscara Wildea. Zatim se njegov izgled promijenio, dobio je nešto mačje, u licu i načinu kretanja, i počeo je da liči na jednog od musketara, prvo na Aramisa, a zatim na Portosa. U posljednjem periodu svog života jako se udebljao, a lice mu je postalo podbulo, ali je još uvijek imao dugu kosu do ramena, i u čitavom njegovom izgledu bilo je nešto od kapetana gusarskog broda iz priče Roberta Louisa Stevensona; jedino što je nedostajalo bio je papagaj na ramenu i boca ruma.
Ako bismo ljude u ogromnom svijetu profesionalnog i amaterskog šaha podijelili u dvije kategorije – na one rijetke o kojima se priča i na one koji pričaju – Tony Miles bi sigurno pripadao prvoj kategoriji. Njegove avanture, hirovitost i ekscentričnost postale su poznate u ovom vještačkom svijetu, gdje svi znaju sve jedni o drugima. Uprkos tome, njega nije ni najmanje zanimalo šta se o njemu priča ili šta misle – u Britanskoj šahovskoj federaciji, u FIDE-u, šta se Karpovu ne sviđa ili kako bi Kasparov reagovao. Nije se bojao da ispadne smiješan, bilo da se pojavi kao trener australske ženske ekipe na Olimpijadi u Manili, bilo da igra ležeći na masažnom stolu, kao što je to uradio u Tilburgu, ili jednostavno na madracu, postavljenom za njega u uglu sale na otvorenom turniru u Ostendeu samo nedjelju dana kasnije.
Jednog dana, dok je putovao do šahovske sale u Tilburgu, Miles je odlučio jednostavno leći na zadnje sjedište taksija, pokušavajući pronaći optimalan položaj za svoju kičmu. „Odlučio sam da je vrijeme da zaboravim na izgled“, kasnije je napisao u svom izvještaju. Izgled? Tokom čitavog svog života, nije o njemu previše brinuo.
Tony je naučio igrati šah kada je imao pet godina. Zatim je igru zaboravio, a pravo interesovanje za nju probudilo se tek kada je neko donio šahovsku tablu u osnovnu školu koju je pohađao. „Da toga nije bilo“, kasnije se prisjećao, „vjerovatno se nikada ne bih počeo baviti šahom.“
Završio je jednu godinu na Odsjeku za matematiku u Sheffieldu, nakon čega se potpuno posvetio profesionalnom šahu. Kasnije je pričao kako su mu predavanja bila dosadna: „Tamo nije bilo protivnika koje bih mogao pobijediti – nije bilo kao u šahu. Trebam direktan izazov.“
Za svoj doprinos šahu, Univerzitet u Sheffieldu dodijelio mu je počasnu diplomu (MA). Ova odluka izazvala je određene nesuglasice: neki su insistirali da se bivšem studentu Milesu dodijeli počasna titula, dok su drugi tražili da bude izuzet s liste zbog nemarnosti. Tony nije volio ceremonije i ironično je gledao na takve procedure – poznat je njegov govor na završnoj ceremoniji turnira u Briselu 1986. godine: „Mrzim ovakve nastupe, ali ovdje ću biti kratak: na ovom turniru nije bilo ništa što bih mogao kritikovati.“
U svom zahvalnom govoru u Sheffieldu izjavio je da mu je dodjela počasne titule bila veliki šok, jer nije bio dobar student. Međutim, nije skrivao činjenicu da mu je bilo veoma drago što je njegov doprinos na ovaj način prepoznat.
Nije stekao akademsko obrazovanje, ali, kao i u šahu, zapravo mu nije bilo potrebno, niti je osjećao posebno poštovanje prema velemajstorima koji su diplomirali na Oxfordu ili Cambridgeu. Iako su njegovi odnosi s budućim kraljem engleskog šaha, Nigelom Shortom, često bili napeti, Miles je sam priznao da su mu Nigel, a kasnije i Mickey Adams, bili bliži po duhu nego ljudi iz „Oxbridge“ kruga.
Sredinom 1980-ih još nisam znao detalje njegovog sukoba s Raymondom Keeneom i Britanskom šahovskom federacijom. Taj sukob je rastao i poprimio ozbiljne oblike, eskalacija svih tih problema sigurno je odigrala ključnu ulogu u njegovom teškom nervnom slomu i ozbiljnoj mentalnoj bolesti.
U jesen 1987. godine, povodom godišnjice Šahovskog kluba Hilversum u Holandiji, pozvani smo Ian Rogers, John van der Wiel, Tony Miles i ja. Program festivala uključivao je konsultacione partije i simultanke koje su velemajstori igrali protiv članova kluba i jedni protiv drugih.
-Nastaviće se-