Genna Sosonko: Pametni Čip iz Sankt Peterburga i druge priče iz prohujale šahovske ere – Hein Donner (1927–1988) (64.nastavak)

2006 New in Chess Alkmaar

64.nastavak

Hein Donner u 1950-im godinama. Uvijek je izgledao mnogo mlađi nego što je bio.

Hein Donner sa svojim ocem, koji je bio ministar pravde, a kasnije i predsjednik Vrhovnog savjeta u Holandiji: „Moj otac mi je strogo zabranio da objavljujem svoja mišljenja o hrišćanstvu dok je živ.“

Sudbina ga je obdarila talentom i zdravljem; razvijao je svoje talente, ali je njegovo zdravlje doživjelo dugotrajno i sistematsko uništavanje. Neregularnosti su počele 1982. godine, tačno jedan dan prije njegovog puta za Španiju na Zonski turnir. Ljekar u Amsterdamu je to nazvao blagom gripom nakon kratkog pregleda, ali tamo, u Marbelli, lokalni ljekar je postavio potpuno drugačiju dijagnozu. Sa teškom glavom i konstantnim umorom, Donner je ipak odlučio da počne turnir. Kada je postalo potpuno neizdrživo, odlučio je poduzeti ekstremnu mjeru. Donner: „Pozvao sam se na najjači lijek koji sam poznavao, panaceju za sve fizičke i psihološke bolesti.“ Nemoguće i neopisivo. Odustao sam od pušenja.‘ Ali to nije mnogo pomoglo. Počeo je da ima probleme sa kretanjem i koordinacijom i, iako je i dalje šaleći se govorio: ‘Konobari u hotelu me znaju kao ‘onog Danca iz sobe 801, koji je već popio doručak’, njegovo stanje je bilo preozbiljno za šale.

Nije hteo da se preda, ali završio je sa negativnim skorom na Holandskom prvenstvu i na OHRA turniru u Amsterdamu. Nekoliko puta, dok je šetao sa svojom ćerkom po Vondelparku, gubio je svijest, i Marian – Donnerova ćerka iz drugog braka – morala je trčati kući po pomoć. Ljekari su insistirali na operaciji, ali Hein nije bio sklon da sluša bilo koga, a najmanje doktore. Nesreća se dogodila 23. avgusta 1983. Njegovo krvarenje u mozgu bilo je toliko ozbiljno da su ljekari neko vrijeme strahovali za njegov život. Uspjeli su da ga spasu, ali više nije mogao ni da govori ni hoda, gutanje mu je bilo veoma otežano, ogluvio je na jedno uvo i imao je dvostruki vid.

Donner nakon teškog moždanog udara, sa zavojem na jednom oku: „Ja sam sto posto invalid i sto posto normalna osoba.“

Njegov period oporavka trajao je više od godinu dana. Ovaj veliki čovjek morao je ponovo naučiti kako da hoda i govori, kao dijete. Govor se djelomično vratio, ali nije mogao povratiti kontrolu nad svojim tijelom i mogao je da se kreće samo uz pomoć invalidskih kolica. Nije mogao da se nada budućem poboljšanju. „Potpuno je beskorisno željeti da se oporavim“, rekao je svakome ko bi ponovio tu frazu. Trebao je stalnu njegu, a do kraja svog života Donner je morao živjeti u domu sa drugim osobama sa invaliditetom, većinom mnogo starijim od njega. Po prvi put od svog davnog perioda u Hagu, dobio je neki organizovan život, ali platio je strašnu cijenu za to. Više nije mogao da čita. Nekada je uvijek pisao olovkom, ali sada to nije mogao, i nakon puno vježbanja naučio je da kuca jednom rukom. Počeo je sa najjednostavnijim riječima, ali i ove su zahtijevale nevjerovatan napor od njega. Jedna od njegovih prvih vježbi nosila je naziv „Oda mojoj učiteljici kucanja“. Evo je: „kuća kuća kuća kuća prozor prozor prozor prozor drvo drvo drvo drvo četiri četiri četiri četiri srce srce srce srce plamen plamen plamen plamen“. „Moj svijet je sada postao jako mali, ali šahista je na to navikao“, otkucao je.

Hein Donner je započeo pisanje nedeljne kolumne u jednoj od najprestižnijih holandskih novina. U tim kratkim esejima pisao je o starosti i propadanju organizma, kao i o senilnosti stanara doma. Ove priče bile su dirljive i u njima je vrlo iskreno opisivao situaciju u kojoj se našao, ali bez traga sentimentalnosti. „Vjerovatno sam jedini čovek na svijetu koji sjedi u domu za starije osobe i piše za novine. Ja sam sto posto invalid i sto posto normalna osoba. To je problem koji izluđuje ove medicinske sestre u domu“, napisao je Donner.

Kratke eseje koje je napisao, skice, objavljene su u knjizi pod nazivom Written After My Death (Pisano nakon moje smrti), koja je osvojila književnu nagradu za tu godinu.

Impozantan zbornik njegovih najboljih šahovskih članaka izašao je godinu dana prije njegove smrti, a na promociji njegove knjige prisustvovao je u invalidskim kolicima, sa zavojem na jednom oku, u Amsterdamskom Stedelijk muzeju. Naslov ove knjige bio je The King (Kralj), a prvi primerak je Donneru uručio njegov stari prijatelj Harry Mulisch, koji je završio svoj govor rečima: „Bogovi su ti bacili komad mermera na glavu. Iako se nisi potpuno oporavio, oni te nisu uništili. Postao si moralni primjer za sve nas. Znam šta sam uvijek vidio u tebi: čovjeka koji je pobijedio vlastito tijelo. Sada shvatam zašto se ova knjiga zove The King. Kralj na koricama si ti, Hein!“

Na prvi pogled, ova knjiga djeluje kao da se bavi šahom i šahistima; povremeno se mogu pronaći dijagrami i potezi u šahovskoj notaciji, što bi djelovalo kao potvrda toga. U stvarnosti, knjiga je briljantan, samoironičan autoportret neustrašivog i veselog čovjeka, za kojeg šah nije bio zamjena za ljudske odnose, već emocije života prenesene na crno-bijelu šahovsku tablu.

Na petom spratu nalazi se velika sala puna invalidskih kolica. Ljudi koji sjede u njima zure u jedno mjesto, češće spavaju, sa glavama nagnutim na stranu, ili rjeđe čitaju. Ako prošetate malo duž hodnika, doći ćete do Heinove sobe.

Most blizu Trga Maksa Eve-a, u samom centru Amsterdama, nazvan je po Heinu Donneru.

-Sutra poslednji nastavak-