Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott

76.nastavak
Ostali zapaženi igrači naslijepo
Šta reći o velikom broju igrača koji su povremeno održavali zapažene šahovske simultanke naslijepo tokom dvadesetog vijeka, ali nikada nisu pokušali da postignu podvige koji su uporedivi sa onima koje su ostvarili najpoznatiji majstori pomenuti gore? Oni zaslužuju određeno priznanje. U trećem dijelu čitalac će obično pronaći jednu ili više šahovskih partija naslijepo koje su odigrali sledeći pojedinci; ove partije često sugerišu da bi ovi igrači mogli biti vrlo uspješni u šahu naslijepo da su se više posvetili tom obliku igre.
Val Zemitis
Val Zemitis (rođen 1925) odrastao je u Latviji, potom se preselio u Njemačku, a dugi niz godina bio je šahovski novinar, predavač, izdavač i majstor u Kaliforniji. Autor je knjige The Unknown Tal (1960), prve knjige o velikom latvijskom svjetskom šampionu Mihailu Talju. Zemitis je u avgustu 1986. godine poslao komentar na Fritz Samisch (pomenut gore) i na svoja vlastita iskustva sa šahom naslijepo, velemajstoru Andreu Soltisu kao reakciju na članak koji je Soltis napisao o šahu naslijepo za Chess Life (februar 1986, strane 10-11). Soltis je ljubazno prosledio ovo pismo autorima u februaru 2002. Zemitis je rekao Soltisu da je njegov maksimalni broj protivnika u takvim simultankama naslijepo bio 16, i da se još uvek sjeća većine tih partija. Poslao je Soltisu tri partije, koje su takođe objavljene u Lopez (1989, strane 266-267); jedna od njih je Partija 442.
Zemitis se protivi Soltisovoj objavljenoj izjavi da „niko ne vidi 64 polja i 32 figure u isto vrijeme“ i navodi da se ni Samisch takođe ne bi slagao sa tim. Zemitis je dobro poznavao Samischa i kaže da je on „vidio“ čitavu šahovsku tablu. Samischova sugestija Zemitisu bila je da:
Gleda praznu šahovsku tablu pet ili više minuta, a zatim zatvori oči. Morate „vidjeti“ bijela i crna ili bilo koju boju tih polja, a zatim „vidjeti“ da dijagonalna linija od a1 do h8 sadrži crna polja, a od h1 do a8 bela polja. Ako možete „vidjeti“ čitavu tablu, onda je Samisch predložio da mentalno stavite po jednog pješaka na tablu, tj. stavite bijelog pješaka na a2 i „vidite“ ga tamo. Nakon što su svi beli figure „stavljene“ na tablu, morate „pomjerati“ pješaka sa e2 na e4. U tom trenutku treba da „vidite“ da lovac sa f1 može da ide na e2, itd., sve do a6, a kraljica može da ide sa d1 na e2 i na h5. Zatim stavite crne figure na isti način. Morate „vidjeti“ tablu i figure sa jedne strane (strane bijelog). Samisch je govorio da ako možete da igrate jednu partiju naslijepo, onda možete da igrate dvije, a ako možete da igrate dvije, sigurno možete da igrate četiri, itd., u zavisnosti od toga koliko dobro je vaše mehaničko pamćenje.
Iako su ovi komentari zanimljivi, čini se da se većina Samischovih sugestija odnosi na igrače koji uče da igraju šah naslijepo, a ne na ono što vrhunski šahisti rade kada postanu jako dobri u ovoj vještini. Gotovo svi šahisti svjetske klase koji su prikazani u ovoj knjizi ne izvještavaju o tome da vide stvarne figure i različite boje polja, već linije sile koje svaka figura nosi. (Dodatna rasprava o tome pojavljuje se u Drugom delu.)
Ortvin Sarapu
Ortvin Sarapu (1924-1999): Rođen u Estoniji, 1950. godine postao je stalni stanovnik i na kraju 19-struki šampion Novog Zelanda. Titulu internacionalnog majstora dobio je 1966. godine. Sa 11 godina Sarapu je mogao da igra četiri partije simultanog šaha naslijepo, a kasnije je davao simultanke naslijepo na 10 do 12 tabli. Prema Lopezu (1989, str. 261), Sarapu je jednom igrao protiv 20 protivnika istovremeno. Sarapu je Lopezu rekao da ne vjeruje da sposobnost igranja šaha naslijepo pomaže u tome da neko postane dobar šahista. Za njega je to „dar bogova“ koji omogućava da se čitava tabla vidi na isti način kao što možete da zamislite portret Mona Lize sa zatvorenim očima. Kao i mnogi drugi, Sarapu je napomenuo da svaka partija predstavlja poteškoće na početku simultanke, jer pojedinačne pozicije moraju poprimiti specifičan karakter kako bi se izbjegla zabuna. Možda, rekao je, to pomaže fotografsku pamćenje šahista koji igraju naslijepo. Vjerovao je da je bivši svjetski šampion Max Euwe nije mogao odigrati nijednu partiju šaha naslijepo. Jedan od najboljih šahovskih nastupa naslijepo Sarapua je Partija 437.

Larry Christiansen
Larry Christiansen (rođen 1956. godine u Riversideu, Kalifornija) često se smatra najboljim američkim igračem simultanog šaha naslijepo u savremenom periodu (iako su velemajstori Yasser Seirawan i Gata Kamsky takođe bili pozvani na Amber turnir sa brzim i naslijepo šahom, a velemajstori Max Dlugy i Daniel Kopec često se pominju kao veoma jaki šahisti igranja naslijepo). Christiansen (2000) diskutuje o svojoj šahovskoj karijeri i partijama, kao i o tome kako je bio jedan od rijetkih igrača koji je direktno prešao iz nacionalnog majstora u velemajstora, preskočivši titulu međunarodnog majstora. Dobar nastup na evropskim turnirima u periodu od 1976. do 1977. godine bio je razlog tom brzom napredovanju.
Godinu dana kasnije, Church’s Fried Chicken Corporation ga je sponzorisala kao “ambasadora dobrih odnosa za šah i njihov prženi pileći specijalitet,” i on je obišao SAD, držeći predavanja i organizujući redovne simultanke naslijepo. 1980. godine, Koltanowski i Church Corporation su ga nagovorili da pokuša šahovske simultanke naslijepo sa maksimalno 10 tabli. Njegova prva takva simultanka naslijepo u Tacomi, Washington, nije prošla dobro („jadnih 6/10“, sa nekoliko nepravilnih poteza sa njegove strane, iako je zapisničar pravio probleme zbog svoje nespretne upotrebe algebarske notacije).
Međutim, Christiansenovi napori u šahu naslijepo počeli su da daju rezultate. On komentariše: „Šahovske simultanke naslijepo zahtjevaju nesmanjenu koncentraciju, posebno u otvaranju, jer se šabloni na svakoj tabli postepeno uspostavljaju. Čudno je, ali imao sam više problema protiv veoma slabih igrača nego protiv jakih u ovim simultanka naslijepo. Jaki igrači su pokušavali da izjednače sa mnom u otvaranju, ali su bili nadmašeni. Protiv slabih igrača bilo je teško uspostaviti kontrolu zbog nasumične prirode njihovih poteza, ponekad sam izgubio figuru ili, još gore, zaboravio besmisleni potez svog protivnika.
Iako iscrpljujuće, igranje šaha naslijepo imalo je pozitivan uticaj na moju igru. Napor u računanju varijanti u standardnim partijama bio je lak u poređenju sa naporima održavanja deset partija naslijepo. Moji rezultati [u standardnim partijama] naglo su porasli tokom ovog perioda [Christiansen, 2000, str. 22; italici dodati].
Dakle, Christiansen je jedan od onih vrhunskih igrača čija je redovna igra očigledno imala koristi od davanja simultanki naslijepo—nakon što je već postao velemajstor. Njegov maksimalni broj simultanih protivnika u šahu naslijepo bio je 16. Partija 354 je iz Amber turnira…“
*Edward Winterov Chess Note No. 3444 od 10. oktobra 2004. citira izveštaj iz Chess World-a, novembar 1952, str. 242, u kojem je napisao C.J.S. Purdy, sledeće: “Sarapu uopšte ne predstavlja problem da igra brzopotezni šah naslijepo sa pet sekundi po potezu – dok njegov protivnik vidi tablu. Osim Sarapua, Reuben Fine i George Koltanowski su jedini ljudi o kojima znam da igraju brzopotezni šah naslijep, ali koliko ja znam, oni su igrali sa 10 sekundi po potezu!
(Nastaviće se)