
Pobjeda 18-godišnjeg Rusa Murzina na Svjetskom prvenstvu u brzom šahu, osim radosti zbog mladog sunarodnika, ponovo je otvorila pitanje: ima li budućnosti za ruski šah? U sjenci ogromnog masovnog rasta indijskih šahista, uzleta uzbekistanskih, iranskih i turskih igrača, naše perspektive su nekako nestale u magli.
Počnimo od samog vrha. Posljednji ruski svjetski šampion bio je Kramnik, koji je svoju titulu osvojio u meču s drugim Rusom – Kaspárovim. To se dogodilo, strašno je i zamisliti, prije 24 godine… Vladimir je titulu izgubio 2008. godine, dakle prije 16 godina. Od tada su naši šahisti imali čak tri prilike da se popnu na tron: dva puta 2016. godine (Karjakinu) i 2021. godine (Nepomnjaščij) to je onemogućio Karlsén, dok je 2023. godine druga Jan naišao na čvrstog Ding Lirena, koji je preuzeo upražnjenu titulu… U 2024. godini, Nepo je bio vrlo blizu da po treći put izađe na meč za titulu, ali je izgubio od mladog talenta po imenu Gukeš, iako je vodio na Turniru kandidata.
Ako se spustimo stepenicu niže, na predstavništvo u Turnirima kandidata, situacija je poražavajuća. Ako su u prvih pet kvalifikacija Rusi bili glavna sila – 2013, 2018, 2020. godine imali su po trojicu predstavnika, a 2016. čak četvoricu – u posljednja dva ciklusa zemlju je predstavljao samo Nepomnjašči. Prema riječima Dubova, šanse da neko od naših šahista uspije da se kvalifikuje na turnir kandidata 2026. godine izuzetno su niske. To nije nemoguće, ali bi zahtijevalo izuzetno povoljne okolnosti.
Kroz FIDE Ciklus, s obzirom na to da mnogi organizatori ne žele vidjeti ruske igrače na svojim turnirima, to je malo vjerovatno. Kroz rejting – definitivno ne: jedini Rus u top 10, Nepomnjašči, ne odlikuje se visokom stabilnošću i očigledno zaostaje za konkurentima. Ostaju samo dva „alata“ – Svjetski kup i Grand Swiss. Nekada je kup bio naš „unutrašnji“ turnir, od 2011. do 2015. tri finala zaredom sastojala su se isključivo od naših šahista, ali u posljednja četiri izdanja jedini koji je postigao uspjeh – i to nakratko, jer ga je FIDE diskvalificirala – bio je Karjakin 2021. godine. Što se tiče Grand Swiss turnira, tradicionalno mjesto za naše igrače je treće, tj. prvo koje ne vodi dalje. Tu su završavali Aleksejenko 2019. godine (plasirao se na Turnir kandidata u Ekaterinburgu, ali samo kao nominaniran od organizatora), Oparin (2021.) i Esipenko (2023.).
Međutim, za pobjedu u Svjetskom kupu ili na Velikom švajcarskom turniru potrebno je imati odgovarajuće pretpostavke! Kraj 2024. godine dao nam je određene nade – pobjede Esipenka u Dohi, uspjesi Murzina, Nepomnjaščija i Griščuka u Njujorku bili su odličan novogodišnji poklon. Sada je potrebno nastaviti s tim uspjesima. Nažalost, prošla godina nije dala takve naznake.
Dovoljno je pogledati rejting-listu. Kao što je već pomenuto, u top 10 je usamljeni Nepomnjašči, jedini igrač s rejtingom iznad 2700 pored njega je Dubov, i to s jednim poenom iznad granice. Istovremeno, šestorica Indijaca, isto toliko Amerikanaca i četvorica Kineza imaju rejting 2700+. Ako pogledamo po starosnim grupama, Jan pripada najstarijoj grupi, a i Danilu je već 29 godina, dok više od polovine mladih talenata iz Azije dolazi iz Indije i Uzbekistana. Najzanimljivije je što stvar nije u masovnom prelasku igrača u druge federacije, jer među onima koji su otišli iz Rusije, samo je Fedosejev od značajnijih.
Ako proširimo „pretragu“ na top 100, situacija nije mnogo bolja. Formalno, Rusija ima 12 predstavnika, ali samo četvorici od njih je manje od 30 godina. To su Dubov (28), Artemjev (26), Esipenko (22) i Murzin (18). Inače, po broju igrača Rusija nije lošija od Indije (takođe 12) i bolja od SAD-a (11), ali kada je riječ o starosti… Tu su Svidler (48), Morozevič (47), Naer (47), Malahov (44), Griščuk (41) i Inarkijev (39) – igrači koji su odavno prošli svoj vrhunac. Da se sada formira reprezentacija Rusije za neki turnir, osim Griščuka i Andrejkina (kojem je, poput Magnusa, 34 godine), teško bi se uzimali u obzir.
Teoretski, kako bi izgledao sastav reprezentacije Rusije? Nepomnjašči, naravno, prva tabla, zatim Artemjev, Dubov, Griščuk i Esipenko – od druge do pete, dok bi Murzin bio šesta tabla. Kakve bi šanse imala takva ekipa? Prosječni rejting – 2698. To je slabije od vodeće trojke SAD-a (2757), Indije (2753) i Kine (2724), ali… bolje od Uzbekistana (2690), koji je došao u Budimpeštu braniti titulu osvojenu u Čenaju.
Nije tako loše kako se čini onima koji vjeruju da je sve izgubljeno. Drugo je pitanje – dinamika. Koliko te pozicije mogu biti ojačane u bliskoj budućnosti? Ako se saberu sva dostignuća i gubici Rusa, razlika nije u njihovu korist, posebno ako se uporede nekadašnje i sadašnje pozicije Griščuka, Andrejkina, Esipenka ili dvostrukog državnog prvaka Artemjeva. Pritom, važno je i filozofsko prihvatanje pada rejtinga – recimo, Vladislav ne vidi ništa kritično u činjenici da je prije pet godina, s 21 godinom, imao 2761, dok sada nije ni u „klubu 2700“. Isto mišljenje ima i Dubov. Što se tiče Griščuka, koji je prošle godine izgubio 45 poena (s 2732 na 2687) i 23 pozicije (s 19. na 42.), izgleda da su se bojali i da ga o tome pitaju.
Ali Griščuku ima ipak već 41 godinu. A šta je s mladima? Oni koji osvajaju medalje na svakom juniorskom prvenstvu svijeta i Evrope (pardon, sada Azije). Ako pogledamo listu top 20 juniora, tu su samo trojica Rusa – Murzin, Grebnev i Zemljanski. Pored toga, ako je 18-godišnji Volodar trenutno peti u svijetu (s rejtingom 2657), njegov vršnjak Aleksej, uprkos brojnim titulama, tek je 19. (s rejtingom nižim za 100 poena – 2555). Da, 14-godišnji Ivan pokazao je nevjerovatan rast u 2024. godini, osvojio titulu velemajstora i zauzeo 20. mjesto na istoj listi (2554), a mlađi od njega je samo 13-godišnji Turčin Erdogmuš…
Pisali smo već o Zemljanskom i njegovom proboju do titule. Formalno, on je postao najmlađi velemajstor u istoriji Rusije (Karjakin, kada je postavio svoj rekord, bio je ukrajinski šahista), ali poenta nije toliko u tituli koliko u tome koliko ga je ona motivisala i dala mu snage. Ivan nije samo postao velemajstor, već je počeo pokazivati pravu velemajstorsku igru, pobjeđujući brojne ugledne protivnike… Dovoljno je
pomenuti pobjede u brzopoteznom šahu nad So-om, Saranom i Oparinom, te u klasičnom šahu nad Fedosejevom, Mendoncom, Aditjom, Guptom i drugima. Prije samo godinu dana bio je 70. junior svijeta, sada je u vrhu i, čini se, ne namjerava stati.
Osim bliske budućnosti – ako vjerujemo „indijskom modelu“, prava zvijezda treba da otkrije svoj puni potencijal do 16. godine, a Zemljanski je na pragu toga – postoji i daleka budućnost. A za nju u Rusiji takođe ima ko da brine. Naravno, riječ je o 9-godišnjem Šogdžijevu.
O tome da Roman pobjeđuje na svim međunarodnim turnirima na kojima učestvuje i da je već osvojio šest „zlatnih“ medalja zna svako. Ali da je u tako mladom uzrastu prešao granicu od 2300 poena (nakon posljednjeg svjetskog prvenstva ima 2349), zahvaljujući čemu je dobio titulu FIDE majstora i postao treći u istoriji kome je to uspjelo prije 10. godine (prije njega to su uspjela samo dvojica – Oro i Peng), teško je povjerovati. Ostaje samo nadati se da će ovaj čudesni dječak uspjeti sačuvati svoju strast i upornost u šahovskom usavršavanju, da se neće zasititi dječijih titula i da će ostvariti svoj zaista nevjerovatan potencijal… Mnogi treneri koji su radili sa savremenim šahovskim zvijezdama u njihovoj mladosti, nakon susreta sa Šogdžijevim kažu da ništa slično nisu vidjeli. Svaki od njih dodaje da je svaki dijamant potrebno pažljivo brusiti.
Hoće li mladi Šogdžijev postati novi Firouzja, Gukeš ili Karlsén, još je prerano reći – to će pokazati samo vrijeme. Ali činjenica da budućnost ruskog šaha nije beznadežna i da 2025. godina (za razliku od prethodne) može donijeti ljubiteljima šaha u zemlji mnogo prijatnih iznenađenja, daje nadu!
Tekst: Jevgenij Atarov
Foto: Lennart Ootis