2006 New in Chess Alkmaar
53.nastavak
Ali je teško izvući se iz te močvare, mogućnosti su ozbiljno ograničene.
„Godine su značajne i u bridžu, ali ne toliko kao u šahu.
U bridžu ne postoji pojam čuda od djeteta i nikada ne može postojati. Nije baš preporučljivo da vrlo mala djeca igraju bridž, a prije osamnaeste godine niko ne uspijeva dosegnuti iole pristojan nivo. Zbog toga se u bridžu smatraš juniorom sve do 25. godine, a nekad je to bilo i do tridesete.
Bridž igrači obično počinju da slabe u kasnijem dobu nego šahisti, i to ne tako naglo. Procijenila bih da se to događa negdje oko šezdesete za žene i 65 za muškarce. Tako da se u bridžu, mislim na takmičarski bridž, može igrati mnogo duže nego u šahu.“
Godine 1997. Irina Levitina i Diana Tulman su osnovale šahovsku školu. Diana je majstori iz Moldavije koja je studirala na Lenjingradskom politehničkom fakultetu. Počeli su od nule, a škola je postupno rasla i danas ima mnogo učenika i učitelja.
„Diana se bavi svim organizacijskim aspektima, vrlo je energična, ja to jednostavno ne mogu. Ja radim tamo tri ili četiri puta nedjeljno, imam fleksibilan raspored, mogu preskočiti ili odložiti čas kad god želim, ali ne zloupotrebljavam to. Mogu uzeti odmor na nedjelju ili dvije i otići na turnir. Naravno, na turnir u bridžu.“
„U školi volim da radim sa djecom čiji je rejting oko 1000-1200, ponekad i sa jačima, ali to mi manje odgovara, jer njihovi roditelji ponekad ometaju, a među njima ima i vrlo ambicioznih. Na časovima se osjećam sigurno. Mala djeca su inteligentna, vidiš im svjetlucanje u očima kad im nešto padne na pamet. Na sreću, nijedno od njih neće postati šahista, ali to im je korisno za opšti razvoj.“
Irina Levitina ne posjeduje nijednu šahovsku knjigu, jer je sve svoje knjige i posljednji šahovski set dala školi. Zadržala je samo dvije sveske pune partija. „S vremenom su se moji osjećaji ublažili, prebrzo sam upotrijebila riječ ‘mržnja’ u vezi sa šahom, još uvijek to osjećam, ali, na sreću, sve manje i manje. Ipak, još uvijek nisam došla do toga da čitam šahovske časopise; ako mi neki dođe, jednostavno ga bacim u kantu neotvoren.“
Prilagodila se vrlo dobro svom novom okruženju, ali s vremena na vrijeme se prisjeća svog života u Sovjetskom Savezu. Čini se da su i tamo njeni osjećaji postali blaži. „U Sovjetskom Savezu smo svi bili siromašni. Novac nije igrao nikakvu ulogu, samo su prevaranti imali novca, a ljude smo ocjenjivali prema njihovim ljudskim osobinama i intelektu. Jedva smo gledali televiziju, osim sportskih programa, a sve što je preostalo bilo je druženje i razgovori. Nisu to bili razgovori o tome koji je najbolji odmor, Bermuda ili Bahami.“
„Čitali smo i diskutovali o knjigama, a u užem krugu smo se bavili i politikom. Iako sam ja lično više bila igrač nego čitač, da tako kažem.
Tamo je bilo i nenormalnih ljudi, naravno. Većina je bila nenormalna, ali nisam se družila samo s njima. S petnaest godina sam već učestvovala na takmičenjima za odrasle, i ono što sam tamo čula nije imalo nikakve veze s onim što su nas učili u školi. Među šahistima je bilo dosta intelektualaca, uglađenih ljudi koji bi u svakoj normalnoj zemlji radili nešto drugo.“
„To je postalo posebno očigledno u Americi. Sjećam se da sam igrala u nekom šahovskom klubu, i pogledala oko sebe i vidjela da su to sve imigranti, i to još neki čudni ljudi…“
„Divno je što braniš šahiste i kažeš da među njima nema manje interesantnih ljudi nego među širim društvom, ali možda ipak nema potrebe da braniš šahiste zbog toga? Sjećam se veoma dobro koliko sam zahvalna šahu i ljudima koje sam upoznala kroz šah. Među njima su bili alkoholičari, obespravljeni, doušnici i obični ološ, ali su tu bili i ljudi s kojima sam se upoznala i koji su definisali to ko sam danas, kako živim, o čemu razmišljam, ko su moji prijatelji.“
-Nastaviće se-