
2006 New in Chess Alkmaar
47.nastavak
Grand Slam
‘Genadije Borisoviču, zar me ne prepoznajete? ‘, čuo sam misteriozni šapat. Lice visokog, bradatog mladića koji je stajao pored mene zaista mi uopšte nije bilo poznato. ‘Idemo u predsoblje, ovdje ima previše očiju, predloži stranac , bez okretanja glave u mom pravcu .
Kada smo napustili salu za igru Solunske olimpijade, bradonja se predstavio: ‘Ja sam Ilja Levitin. Doletio sam evo posebno iz Amerike da vidim Iru . ‘ To nije bilo iznenađujuće što ga nisam prepoznao; posljednji put sam vidio brata slavne šahistkinje prije dvadesetak godina u šahovskom klubu u Lenjingradskoj palati pionira, kada je on bio je tek mali dječak.
U Solunu je Ilja pokušavao da izbjegne da bude primjećen, a to je bilo sa razlogom jer sastanak sa bliskim rođakom, posebno onim iz Sjedinjenih Država Država bi mogao zaprijetiti Levitini svim vrstama neugodnosti. Bilo je to 1984, a preostalo je još dugih sedam godina prije nego je sama emigrirala iz Sovjetskog Saveza.
Levitinu je otac naučio da igra šah. Kult igara vladao je u domu Levitinih u Lenjingradu, a Irina se sjeća da je uvijek nešto igrala. Bilo kakve igre – sve vrste kartaških igara, domino, dame i šah. U porodici su bila tri djeteta – sestra koja je bila dvije godine starija od Ire i brat koji je bio godinu i po mlađi, a djeca su pravila takmičenja u svemu. Njihovi roditelji su im dozvolili da izlaze sama u ranom uzrastu, a kada bi Ira izlazila sa svojim bratom, odmah bi se kladili ko će brže doći do određenog mjesta, koristeći bilo kakvo prevozno sredstvo.
Često su išli na fudbalske utakmice, vozili se tramvajem do krajnje stanice, a zatim još pola sata pješke do stadiona Kirov. Na putu su prolazili pored raznih atrakcija, a djeca su isprobavala sve, jednom su čak skočili s padobranskog tornja. Ira je tada imala jedanaest godina. Tih dana šahovski klub u Palati pionira bio je smješten u glavnoj zgradi na Nevskom prospektu, ali su se teorijska predavanja održavala u drugim prostorijama uz klub dame, a u slobodnim trenucima Ira je uživala u rješavanju problema iz dame.
Živa i društvena, djevojka koja je bila zrela za svoje godine, prijatna i zabavna, s velikim crnim očima, ličila je pomalo na Annu Frank. Voljela je da igra blic, a tokom igre nije nikada zatvarala usta: Ira je razgovarala sa svima oko sebe. Do danas, četrdeset godina kasnije, s vremena na vrijeme još uvijek izgovara nešto s intonacijom tog davnog vremena. Sa petnaest godina prvi put je učestvovala na turnirima za odrasle šahiste. U jednom od prvih kola Leningradskog šahovskog prvenstva u Čigorinovom klubu, Ira je igrala protiv Ludmile Vladimirovne Rudenko.
Njihove šahovske snage su se pokazale nejednake: dok je Levitina već bila nacionalna šampionka za djevojke i pobijediće na Sovjetskom prvenstvu za odrasle godinu dana kasnije, bivša svjetska šampionka je bila zainteresovana za samizdat (necenzurisane knjige), karte i druženja, te nikada nije ozbiljno proučavala šah. Pored toga, Rudenko je bila tačno 50 godina starija od svoje protivnice. Irina je igrala crnim figurama i u Lenjingradskoj varijanti Holandske odbrane stvorila jaku napadačku poziciju odmah iz otvaranja. U tom trenutku, Ludmila Vladimirovna, s pletenim šalom prebačenim preko ramena, koja je zadivljujuće ličila na pjesnikinju Annu Ahmatovu u poslednjim godinama svog života, počela se osjećati loše. Satovi su zaustavljeni, a Rudenko je legla blijedog lica i zatvorila oči u prostoriji iza scene.
Bio sam prisutan kao trener u Čigorinovom klubu u to vrijeme i odmah sam pozvao hitnu pomoć.
„Šta se dešava?“, odjeknuo je glas Levitine čim sam spustio telefon. „Kada završavamo partiju?“ Ljekari su brzo stigli i nakon što su izmjerili Rudenkin krvni pritisak, odveli su je u bolnicu.
„Pogledajte poziciju, Gennadije Borisoviču“, ponovo mi se obratila Irina. „Nakon f4 i gxf4, i Sh5, crni ima snažan napad po crnim poljima.“
„Ali Ira, kako možeš ovako da govoriš?“, odgovorio sam, pokušavajući da joj prikažem surovu stvarnost.
„Ludmila Vladimirovna možda nije više s nama, možda je otišla zauvijek, pa ko mari za crna polja?“ Irina je ipak insistirala: „Ako ne uzme, prijeti f3 – kako se braniš?“
Nakon što je završila školu, Irina je nastavila sa visokim obrazovanjem četiri godine, ali je skoro svoje vrijeme posvetila šahu. S navršenih osamnaest godina, Levitina je direktno učestvovala u borbi za Svjetsku šahovsku titulu: međuzonski turniri, mečevi kandidata i turniri, i na kraju sam meč za Svjetskog šampionna. Timski događaji, turniri, pa opet timski događaji.
-Nastaviće se-