
2003 New in Chess Alkmaar
(77. nastavak)
On je prodavao svoju robu s inspiracijom. Nakon što je Edik preselio u Ameriku, šef jedne firme mu je napisao: „Niste samo velemajstor šaha, već i veliki majstor u prodaji igre običnim entuzijastima. Da radite u mojoj firmi, dodijelio bih vam stepen ‘Najvišeg reda prodavača.’”
Na jednoj Olimpijadi, ženska šahovska reprezentacija Indije, za koju su igrale sestre Khadilkar, izvanredno je nastupila. „Hajde, pokažite nam tajnu vašeg uspjeha“, pitao je Edik, koji je tada pomagao djevojkama. Smijući se stidljivo, izvadile su i pokazale bedževe sa likom Gufelda…
Edik u restoranu bio je rijedak prizor. Sjećam se jednog njegovog doručka u hotelu sa pet zvjezdica u Manili tokom Olimpijade 1992. godine. Ušao je u sobu sa plastičnom kesom u kojoj je slao zalihe sa švedskog stola, a nosio je i svoju knjigu odabranih partija: nikad ne znaš s kim ćeš se sresti tokom takmičenja u kojem učestvuju timovi iz skoro svih zemalja svijeta.
Edik je popio šest čaša voćnog soka jednu za drugom, kao lagano zagrijavanje. Zatim je odabrao dva velika tanjira i napunio ih svime što je našao: voće, sušenu ribu, gljive i pržena jaja, kuvana jaja, krompir-pite, šunku, sir i brojne druge kulinarske poslastice. Naravno, nije zaboravio ni činiju supe – što je u azijskim zemljama prilično uobičajen doručak. Zatim bi zauzeo slobodan stol, ne daleko od pulta prepunog raznih jela, kako bi u potpunosti kontrolisao bojno polje, a potom bi se posvetio jelu.
„Čaj ili kafa, gospodine?“, pitao je konobar. „Kafa, prijatelju, kafa“, odgovorio je Edik sa punim ustima, a žvaćući brzo je povikao dok je konobar odlazio: „I čaj, takođe!“
Godine 1973. grupa sovjetskih učesnika Međuzonskog turnira pripremala se za ovaj važan događaj zajedno sa svojim trenerima u Sočiju na Crnom moru. Uveče su neki od velemajstora, kako bi pobjegli od monotonih obroka, odlazili u jedan od lokalnih restorana. Gufeld bi se svako veče pojavljivao u trpezariji pansiona, praznio nekoliko jela kako ne bi otišla na otpad, a tek nakon ovog bravuroznog uvoda išao bi sa Gellerom i ostalim poznatim velemajstorima u neki od gradskih restorana.
Ponekad bi, zaplašivši osoblje trpezarije ili restorana, Edik naručivao čitav meni. „Šta to znači, sve?“ pitali bi ga. „Samo donesite sve što imate“ — tu bi Edik prešao rukom po meniju od vrha do dna. Da čitalac ne bi stekao pogrešan utisak, treba naglasiti da ne govorimo o restoranima koji imaju zvjezdice u Michelinovom vodiču, već o trpezarijama ili kafanama iz sovjetskih vremena, kada bi spisak svih jela, uključujući deserte, lako stao na dva lista, ili možda čak na jedan.

„Pod istim uslovima kao Gufeld“, odgovorio je Mark Tajmanov, kada su ga pozvali da održi simultanku u Singapuru. Znao je da je nekoliko mjeseci ranije Gufeld bio tamo i odlučio je da ne postoji šansa da Edik nije pregovarao s organizatorima o naknadi za svoj nastup. „Ne, ništa osim toga“, odgovorili su oni užasnuti, „istina je da vaš kolega nije tražio nikakvu naknadu, samo hotel i obroke, ali kad je završio u restoranu, jeo je tamo do kasno u noć, bez prestanka…“
Sam Edik je prilično filozofski gledao na svoju strast i nije ni pokušavao da se bori s njom. „Sad sam na dijeti“, često bi govorio. „Za večerom nisam imao ništa za prvi dio jela. S druge strane, pojeo sam pet glavnih jela…“
Jednom, već u post-sovjetskim vremenima, nazvao me takođe.
„Slušaj“, odmah je počeo Edik, „možeš li reći uredniku svog časopisa da imam materijal koji je nevjerovatan? Rukopis je gotov, i bit će bestseler, bestseler, kakav nisu vidjeli do sada.“
„Beločka?“ pitao sam, aludirajući na jednu od njegovih omiljenih priča koja se pojavila u mnogim časopisima i njegovim knjigama.
„Još bolja. Samo za tebe.“
Iznenada je oštro promijenio temu: „Usput, jesi li ikad bio na Tasmaniji? Misliš da bi mogli ponuditi neke uslove? Mogao bih držati svoj ciklus predavanja na televiziji; sigurno imaju televiziju, i vjeruj mi, ta predavanja su jedinstvena…“
Po dolasku u Ameriku, Edik nije mijenjao svoje navike: gdje god da je igrao, oblak skandala neizbježno je visio nad njegovim partijama, a mnoge dvorane u kojima su se igrali otvoreni turniri u Sjedinjenim Američkim Državama bile su ispunjene njegovim uzbuđenim glasom. Nije bilo kraja broju incidenata u njegovim partijama, a s vremena na vrijeme ulazio je u otvorena pisma koja su se pojavljivala u američkim i ruskim publikacijama, u kojima je optuživao ovog ili onog velemajstora ili organizatora turnira za razne grijehe ili za organizovanje, kako je on mislio, zavjera protiv njega. U početku mu je u Americi uvelike pomogao Arnold Denker, riječima i djelima. Međutim, na nekom turniru za veterane optužio je cijenjenog američkog velemajstora da je jedan od igrača namjerno izgubio od Denkera kako bi on zauzeo prvo mjesto. Razmišljao je u kategorijama na koje je bio naviknut tokom dugih godina svoje profesionalne karijere, a osobine koje su mu bile svojstvene u mladosti – impulzivnost, brzi temperament koji je lako prelazio u grubost, hvalisavost i nedostatak manira – nažalost, nisu nestale s godinama.
-Sutra poslednji nastavak-