Šah naslijepo – Janoš Fleš (62.nastavak)

Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi

Eliot Hearst i John Knott

62.nastavak

(6) Dvanaest partija od 52 crnim figurama

Fleš je pomenuo svoju spremnost da dozvoli da 12 protivnika igra bijelim figurama, iako je glavni sudija smatrao da je ovaj zahtjev igrača „nerazuman.“ Već smo primijetili da prilika da se igra crnim figurama na nekim tablama predstavlja prednost, a ne nedostatak, jer omogućava lakše razlikovanje različitih partija. Međutim, Fleš je pisao kao da pravi ustupak. Podsjetimo, Najdorf je unaprijed tražio da igra crnim figurama na tablama 13–14, 28–29 i 43–44 tokom svoje simultanke na 45 tabli 1947. godine, kako bi lakše u memoriji razlikovao tri grupe od po 15 partija. Takođe, Koltanovski je izjavio da bi, ako bi mogao naizmjenično da igra  bijelim i crnim figurama na sukcesivnim tablama, mogao značajno povećati broj partija koje je sposoban da igra.

Od Zukertortove simultanke 1876. godine do Najdorfovih simultanki 1943. i 1947. godine, igrači u svjetskim rekordnim simultankama naslijepo uvijek su igrali  bijelim figurama u svim partijama. Najdorf je igrao  crnim figurama u 6 od 45 partija (13,3 posto), dok je Fleš igrao s crnim figurama u završnih 12 od 52 partije (23,1 posto). Pošto ne postoje stroga pravila o igranju naslijepo (Fleš je naveo da je njegova simultanka pratila Aljehineove „stroge aranžmane,“ koji, usprkos naporima brojnih šahovskih istoričara, nisu pronađeni), nema ništa etički sporno u igranju nekih partija s crnim figurama. Međutim, Fleš je izgledao neiskren u nagovještaju da pravi ustupak. Zapravo, vjerovatno bi bilo pametno da je unaprijed tražio crne figure na donjih 12 tabli.

(7) Nedostupnost/nestanak zapisa partija i dokumentarnog filma

Nije neobično da je dobar dio partija iz simultanki naslijepo praktično nemoguće pronaći, jer se takvi događaji često smatraju „zabavom“ ili testovima memorije, a zapisi partija se ne čuvaju savjesno—za razliku od partija iz važnih redovnih turnira. Fleš je tvrdio malo prije svoje smrti da je imao sve zapise svojih 52 partije i da će ih uskoro objaviti. Zašto čekati više od dvadeset godina nakon simultanke da to učini? Brojne gore navedene kritike, od kojih su mnoge izvedene iz izjava datih odmah nakon simultanke, mogle su biti opovrgnute da je šahovska javnost imala pristup zapisima partija (na primjer, o slabim protivnicima i broju vrlo kratkih partija bez jasnog ishoda).

György Négyesy je kontaktirao Flešovu djecu u martu 1997. godine dok su živjeli u Holandiji, a Flešov sin je odgovorio da nemaju nikakve relevantne zapise. Drugi mađarski izvori su izjavili da su zapisi partija „nestali,“ a bar jedan dopisnik je iznio stav da ih je Fleš namjerno uništio. Bez obzira na razlog, bez zapisa partija istoričari ne mogu, u svjetlu brojnih kritika, iznijeti povoljan stav o Flešu na osnovu samih partija.

Fleš je takođe izjavio da je o simultanci proizveden cjelovečernji dokumentarni televizijski film koji je prikazan u 64 zemlje i pogledalo ga je više od 100 miliona ljudi. Godine 1997. autori su s oduševljenjem čuli da je Négyesy navodno pronašao film na jednoj budimpeštanskoj televizijskoj stanici. Kopija videa pokazala je da traje manje od minute i samo prikazuje kolone igrača i Fleša kako sjedi za stolom okrenut leđima prema njima—snimljen iz tri različita ugla, nakon čega slijede kadrovi aplauza publike dok Fleš prima trofej na kraju simultanke. Možda to nije film na koji je Fleš mislio, ali to je sve što su mađarski korespondenti mogli pronaći. Film bi mogao otkriti mnogo o pisanju bilješki, kratkoći mnogih partija i drugim pitanjima, ako zaista postoji i pokriva „čitav događaj,“ kako je Fleš tvrdio. Neposredno nakon Flešove smrti, Knott se sastao s Flešovom prvom suprugom i njihovim sinom u Londonu. Oni su potvrdili da je film postojao i ponudili da ga pošalju. Međutim, nikada nije primljen.

(8) Ostala „subjektivna“ mišljenja šahovskih stručnjaka 

Osim negativnih komentara o Flešu i njegovoj simultanki na 52 table koji su već pomenuti, nekoliko drugih zaslužuje da se ovdje uključi, jer dolaze od pouzdanih i upućenih izvora, iako bi se neki od njih mogli ocijeniti kao puke glasine ili tračevi. 

Richard Cantwell, stanovnik Washingtona, D.C., i dugo vremena jedan od najboljih šahista tog područja, posjetio je Budimpeštu krajem 1997. godine u pokušaju da prikupi više informacija o Flešovoj simultanci. Otišao je u Budimpeštu bez očitih predrasuda o validnosti Flešovog poduhvata (prije putovanja mu je vrlo malo rečeno o simultanci). Po povratku je obavijestio da su svi majstori i autoriteti s kojima je razgovarao, a koji su bili voljni da izraze mišljenje (većina njih bila je aktivna u šahu 1960. godine, u vrijeme Flešove simultanke), ismijavali mogućnost da je Fleš postavio novi svjetski rekord u igri naslijepo. 

Mađarski velemajstor István Bilek (rođen 1932. godine) izjavio je da je simultanka bila „šala“ i rekao Cantwellu da niko nikada neće dobiti spisak Flešovih protivnika ili zapise partija, jer ih je Fleš vjerovatno uništio. Dodao je da je Fleš bio u osnovi nepoštena osoba, stav koji su izrazili i drugi koje je Cantwell pitao za mišljenje. Neki od sagovornika izjavili su jednostavno da je Flešov navod o svjetskom rekordu bio sramota za mađarski šah, ali nisu proširili svoja objašnjenja. Oni koji su otvoreno dali negativnije i oštrije stavove često su pominjali veliki broj vrlo kratkih, predanih partija i slabost protivnika kao glavne razloge svojih stavova. Cantwell se vratio kući s uvjerenjem da oni koji žele braniti Flešov rekord trebaju razgovarati s informisanim osobama u Budimpešti. Smatrao je da neće dobiti povoljno mišljenje o Flešu. 

Velemajstor Lothar Schmid iz Njemačke, koji je bio glavni sudija na meču za svjetsko prvenstvo 1972. između Bobbyja Fischera i Borisa Spasskog, koji posjeduje jednu od najvećih šahovskih biblioteka na svijetu i koji je cijenjen kao upućeni šahovski istoričar, napisao je autorima da je, po njegovom mišljenju, Flešova simultanka bila „sumnjiva“—riječ koju je mađarski šahovski autoritet Földeák smatrao previše blagom, s obzirom na njegov stav da se Flešova simultanka ne bi trebala pominjati u istom kontekstu kao simultanka Koltanovskog ili Najdorfova. 

Komentarišući razgovor s Georgeom Koltanovskim, britanski velemajstor Anthony Miles je primijetio: „Flešovih 52 partije je odigrano za oko pet sati i uključivalo je mnoge sumnjivo kratke partije. Možda mu činim nepravdu i sve je bilo autentično—ima li svjedoka?“ 

U Chess Life (septembar 1986, stranica 590), šahovski novinar Larry Parr napisao je da mu je velemajstor Lázsló Szabó—koji je, prema Steinkohlu (1992, stranica 45), rekao da je Fleš bio dobar igrač naslijepo, ali da je preuzeo pretežak zadatak igrajući 52 partije—pomenuo veliki broj vrlo kratkih partija u Flešovoj simultanci, što je navelo Parra da zaključi da je „Flešov pokušaj bio sumnjiv.“ Ipak, Parr je tvrdio da, u nedostatku dogovorenih smjernica, Mađar možda ima jednako pravo na svjetski rekord kao i bilo ko drugi. Dodao je: „Naravno, ako bismo takvu logiku doveli do kraja, to bi značilo da je za postavljanje novog svjetskog rekorda dovoljno okupiti 53 osobe, odigrati po jedan potez protiv svakog i tvrditi da ste svjetski prvak u igri naslijepo.“ 

Autori se nadaju da će detaljni opisi ranijih svjetskih pokušaja rekorda  uvjeriti čioca da Flešov pokušaj, u poređenju s ostalima, nije izveden na način koji bi se mogao smatrati valjanim pokušajem za svjetski rekord. 

Ono što je Knott (1984b) nazvao „tužnim epilogom“ jedne brilijantne partije, odigrane protiv Reutera u simultanci naslijepo koju je Fleš odigrao 1964. godine protiv 20 igrača u Luksemburgu, uključivalo je reakciju mađarske šahovske štampe o objavljivanju partije. Knott je primijetio da je to bila propuštena prilika za promociju jednog od njihovih igrača. Oni su ignorisali zahtjev i poslali sledeći čudan odgovor: „Po mišljenju [mađarskih] šahovskih urednika, ova partija je svakako toliko lijepa da bismo je bez ikakve sumnje trebali sačuvati za uključivanje u nekrolog o Jánosu Flešu.“ Sudeći prema gore prikupljenim komentarima, možda je razumljivo zašto su urednici sastavili tako sarkastičan odgovor. Usput, partija nije objavljena dvadeset godina kasnije u stvarnom nekrologu o Flešu u Magyar Sakkéletu, glavnom mađarskom šahovskom magazinu (1984, br. 2, stranice 40–41) (Partija 367). 

Napomena: U februarskom izdanju časopisa Chess iz 1994. godine, na stranici 39, pogrešno je navedeno da je Flešova simultanka trajala pet sati, iako je zapravo trajala oko 12 sati. Ova greška vjerovatno je dodatno uticala na Milesovo nepovoljno mišljenje o Flešovom poduhvatu. 

(Nastaviće se)