
2006 New in Chess Alkmaar
42.nastavak
Ubistvo urednice jedinog opozicionog lista u republici, dva mjeseca prije početka Olimpijade, izazvalo je ogromnu debatu svuda, pa i u Holandiji. Ipak, na kraju je šahovska federacija odlučila da pošalje ekipu u Kalmikiju: ah, dobro, kad bismo igrali samo u zemljama bez kršenja ljudskih prava, uskoro ne bi nigdje mogli igrati…
Svi ovi događaji odvijali su se u pozadini veoma važnog medicinskog pregleda za mene, čiji su rezultati trebali da daju konačan odgovor o mom zdravstvenom stanju. Tog dana, dok je na naslovnoj stranici jednog od najvećih holandskih novina bio članak koji je tvrdio da se u šahovski zaluđenoj zemlji poput Holandije može naći samo jedan šahista koji je donio savjesnu odluku, sjedio sam u ordinaciji doktora i ponovno čitao te laskave redove. Konačno, doktor je izašao iz svoje kancelarije i, pružajući ruku, s osmijehom izjavio: „Čestitam!“ Pognuo sam glavu, prihvatajući njegovu pohvalu s lažnom skromnošću. Kada smo ušli u njegovu kancelariju, poveo me je do osvijetljenog postolja na kojem su bili prikazani moji rendgenski snimci.
„Pogledajte sami,“ nastavio je doktor, „slika je idealna, sve je u savršenom redu, rezultati su izvanredni. Strahovi od prošle sedmice pokazali su se potpuno neutemeljenima. Dakle, još jednom čestitam, u odličnom ste zdravlju.“ Minutu kasnije, dok sam napuštao ordinaciju, pomislio sam u sebi: eto ih, taština i ponos. Još juče si se u mračnim mislima prevrtao čitavu noć, razmišljajući o životu i smrti, mučen jednom mišlju: šta ako? Ali danas zaboravljaš sve to čim te oraspoloži jeftin kompliment u novinama, koji će već sutra biti potpuno zaboravljen, ako ih uopšte neko osim tvojih bliskih prijatelja i pročita.
Filozof je sigurno bio u pravu, poznavajući ljudsku prirodu: rado bismo izgubili čak i svoje živote, samo da pričaju o nama.
A da li je taj septembarski dan u Amsterdamu zaista bio toliko daleko od jednog dana u Lenjingradu 1957. godine? Pod blagom jesenjom kišom, na ulici Vosstanija, stoji grupa ljudi ispred table na kojoj su nalijepljene novine za javno čitanje. Iako većina muškaraca proučava „Sovjetski sport,“ među njima ima i onih koji čitaju „Smenu.“ Pogledajte: među čitaocima tog gradskog lista za mlade možete primjetiti tinejdžera u laganom kaputu, koji će za par mjeseci, zbog sve hladnijeg vremena, početi nazivati zimskim kaputom. Taj dječak iznova i iznova čita kratki paragraf o tradicionalnom šahovskom festivalu u Palati pionira, o simultankama koje su držali njegovi bivši učitelji, sada slavni velemajstori Korčnoj i Spaski. Korčnoj je, igrajući simultanku na 10 tabli s jakim šahistima prve kategorije uz pomoć sata, izgubio jednu partiju i remizirao dvije, i sada svi to mogu da pročitaju.
Dječak gleda čitaoce jednog po jednog, i kada njihove oči, kako se njemu čini, skrenu prema paragrafu o šahu, poželi da vikne: „To sam ja, ta osoba o kojoj čitate u novinama, koja je remizirala sa samim Korčnojem! Stoji pored vas, evo me!“ Od tog dana prošao je čitav život. Današnji turniri su sastavljeni isključivo od ljudi koji su dovoljno mladi da mi budu unuci. Na šahovskoj sceni su novi heroji, kako i treba da bude u šahu i u životu. Moje ime pamte uglavnom stariji ljudi, iako postoje izuzeci. Nedavno, dok sam isprobavao naočare u optičkoj prodavnici i zamolio da ih odlože dok se ne odlučim, prodavač, zapisujući moje ime, upitao je jesam li u srodstvu s poznatim šahistom. Kad je saznao da sam to zaista ja, bio je jako iznenađen jer je mislio da je Sosonko već odavno preminuo. Smatrao sam to lošim znakom, nisam naručio naočare u toj prodavnici i nikad se više nisam vratio tamo.
Navikao sam na latinični pravopis svog imena i vidio sam ga štampano na kineskom, hebrejskom i indonezijskom jeziku. Ali najlaskavije pojavljivanje bilo je 19. februara 1976. godine, kada se moje ime pojavilo u rubrici za usamljena srca u nedjeljniku Vrij Nederland. Taj primjerak časopisa, požutio od starosti, čuvam do danas. Evo kratkog oglasa koji je bio štampan sitnim slovima: „Mlada žena, 36 godina, dobrog porijekla, prima muškarce uz naknadu. Po mogućnosti tip Genna Sosonko ili Neil Diamond.“
Podrazumijevalo se da će čitaoci oglasa razumjeti na koga se misli bez dodatnog objašnjenja. Vidjevši svoje ime pored imena američkog pjevača Neila Diamonda, čije su ploče punile izloge muzičkih radnji, shvatio sam: bez obzira na to kakve vrhove osvojim u šahu ili u bilo kojoj drugoj oblasti, moja slava nikada neće dosegnuti viši vrhunac od ovoga. Čak i ako je nakon naših imena u tekstu oglasa bila dodana još jedna rečenica: „Ni drugi neće biti odbijeni.“
-Nastaviće se tekstom -Stepenice života-