
2006 New in Chess Alkmaar
37.nastavak
Postoji mnogo više dana kada je želja za igrom slaba nego što je to bilo u mladosti. Profesionalci u fizičkim sportovima imaju moćnog saveznika – svoju fiziologiju, koja im signalizira da je vreme da napuste aktivni sport i prisiljava ih da to učine. Teže je šahistima, jer često žive u iluziji da je prerano za povlačenje i da su još uvek sposobni. Kako starenje dolazi, i talent i pamćenje opadaju, jer ‘mentalni mišić’ gubi snagu.
U šahu, starost najprije znači gubitak energije i agresivnosti, nervni sistem postaje iscrpljen. Gubitak snage i agresivnosti često je praćen pojavom straha. Strah od posrtanja ili greške možda ne bi bio toliko veliki da šahisti nisu svjesni kako će njihovi promašaji biti nemilosrdno ocjenjivani od strane drugih. Gubitnici se označavaju kao neuspješni, bezdušno naglašavajući činjenicu da pripadaju kategoriji ljudi koji ne mogu računati na naklonost svijeta oko sebe.
U najboljem slučaju, mogu izazvati sažaljenje. Hikaru Nakamura je osvojio šampionat SAD-a 2005. godine. U intervjuu koji je dao odmah nakon turnira, agresivnost je bila jedna od riječi koje je najčešće koristio. „Da, igram vrlo agresivno i uvijek pokušavam da pobijedim“, „Imam agresivan repertoar otvaranja“, „Želja za pobjedom, biti agresivan – to je mentalitet koji volim.“ Zaista, u partijama mladog šampiona prvo što privuče pažnju je ogromna energija i agresivan stil igre, koji je često praćen značajnim elementom rizika. Na kraju, to se pokazalo kao važniji faktor na ovom prvenstvu od razumijevanja pozicije i iskustva njegovih mudrijih i znatno starijih protivnika.
Savremeni profesionalac, razmišljajući o poziciji na tabli, postupa što odlučnije. On zna da tokom igre ne bi trebalo biti mesta za sumnju ili sažaljenje, jer misao koja nije sprovedena u akciju ne znači ništa, dok akcija koja nije bila dobro promišljena potpuno je besmislena.
U bolnici u kojoj je bio primljen dobri vojnik Švejk, ljekar koji je sumnjao u svakog pacijenta zbog simuliranja, propisivao je svima isti tretman: umotavanje u hladne, vlažne plahte i stroga dijeta uz obavezno korišćenje aspirina, kako bi se oni koji su izbegavali vojnu službu natjerali da se znoje; dovoljno kinina za konja, kako ne bi pomislili da je vojnička služba med i mleko… Ali najefikasniji tretman bila je klistir sa sapunastom vodom i glicerinom. Čak su se i najuporniji simulanti oporavljali i prijavljivali za odlazak na front nakon ovog tretmana. Kada je došao red na Švejka, on je herojski izdržao. „Ne štedite me“, ohrabrivao je bolničara koji mu je davao klistir s bolnim izrazom na licu. „Sjetite se svog zavjeta. Čak i da vam otac ili brat leže ovdje, treba da dajete klistir, i to je to. Pobjedićemo!“
Svi koji sjednu za šahovsku tablu trebali bi se sjetiti savjeta dobrog vojnika Švejka.
-Nastaviće se tekstom Genna Adonis–