Šah naslijepo – Miguel Najdorf (51.nastavak)

Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi

Eliot Hearst i John Knott

51.nastavak

Kada se Najdorf nakon rata trajno vratio u Argentinu, nakon ponovne posjete Evropi, usvojio je ime Miguel i postao vrlo uspješan poslovni čovjek u osiguranju i finansijama. Osnovao je novu porodicu i postao jedan od najbogatijih šahista svog vremena, pri čemu je većina njegovog bogatstva dolazila izvan šahovskih aktivnosti. Ipak, često je igrao šah i bio je velikodušan u sponzorisanjima turnira u svojoj novoj, usvojenoj zemlji. Često je govorio da mora da igra šah svaki dan i obično bi nakon radnog dana odlazio u lokalni šahovski klub gdje bi se opuštao igrajući dva sata, osim kada je bio negdje u svijetu igrajući ili posmatrajući neki šahovski događaj. 

„Igram svoje partije i osjećam se divno. Kao nakon Mozartovog ili Beethovenovog koncerta.“ Najdorf je bio ponosan na činjenicu da je igrao šah s nekim od poznatih svjetskih lidera, uključujući Fidela Castra, Winstona Churchilla, Ché Guevaru, Nikitu Hruščova, šahom Irana i argentinskim predsjednikom Juanom Perónom. Takođe je razmjenjivao pisma s papom Ivanom Pavlom II, koji je bio šahovski entuzijasta, a u svojoj šahovskoj kolumni u Buenos Airesu objavio je problem koji je sastavio papa.

Obimna zbirka Najdorfovih partija i komentara, uz anegdote, veliku bibliografiju i kompletan zapis turnira (ali sa malo detalja o šahu naslijepo, osim kratkog pomena njegova dva najveća nastupa), može se pronaći u djelu Postma (1996). Novija sjajna knjiga o Najdorfu djelo je Tomasza Lissowskog i Adriana Mikhalschishina (2005). Čitaoci će takođe uživati u nekrologu koji je napisao engleski velemajstor Daniel King (1997), iz kojeg smo dobili neke detalje o Najdorfovom životu i ličnosti. Jedan od sadašnjih autora upoznao je Najdorfa kao mladić u New Yorku i može posvjedočiti o njegovom zaraznom entuzijazmu i neprestanoj priči tokom neobaveznih partija i razgovora u Manhattan Chess Clubu. Najdorfova odluka da koristi podvige u šahu naslijepo kao sredstvo za povećanje vjerovatnoće da članovi njegove porodice u Evropi saznaju gdje se nalazi i nađu način da ga kontaktiraju čini se da je donesena oko 1940. godine. Karel Skalička (1896–1979; kasnije Carlos Skalicka) iz Čehoslovačke, jedan od potpisnika osnivanja Fédération Internationale des Échecs (FIDE), izjavio je da je Najdorf nakon prekinute Olimpijade 1939. počeo sve više vježbati simultanke naslijepo (Skalička, 1947).

Najdorf je održao simultanku naslijepo na 10 tabli u Bolívaru (tačan datum nije poznat), a zatim još jednu u Buenos Airesu 19. juna (ili jula) 1943. godine, gdje je nadmašio Rétijev argentinski rekord iz 1924. godine od 15 partija, igrajući protiv 20 protivnika istovremeno (+14, -2, =4). Ovaj uspjeh ga je ohrabrio da pokuša da obori tadašnji svjetski rekord Koltanovskog od 34 table.

Najranije pominjanje Najdorfove simultanke  naslijepo, koje smo uspjeli otkriti, datira iz 1942. godine, kada je pisao šahistima u Argentini da želi igrati naslijepo protiv najboljih igrača tamo, jer se pripremao za postavljanje novog svjetskog rekorda u simultankama. Vrlo je vjerovatno da je slična pisma slao i drugim gradovima gdje je šah bio popularan. José Feola, koji je 1997. godine živio u Lexingtonu, Kentucky, prisjetio se simultanke naslijepo na 21 tabli, 25.maja, u pismu napisanom nakon Najdorfove smrti. Feola (tada 16-godišnjak) bio je jedan od dvojice protivnika koji su pobijedili velemajstora. Prisjetio se kako je Najdorf sjedio u drugoj sobi, pijući viski dok je izgovarao svoje poteze tokom demonstracije. Nakon događaja, Najdorf je bio voljan da razgovara s nekolicinom ljudi koji su ostali, rekavši da će proći nekoliko sati prije nego što može da zaspe.

Feola se prisjetio svog iznenađenja kada je Najdorf tvrdio da može zapamtiti poziciju svake figure na svakoj tabli nakon bilo kojeg poteza koji bi mu bio naveden, te da može recitovati sve poteze na svakoj tabli unaprijed ili unazad. Kada su ga zamolili da to uradi unazad za tablu br. 21, to mu nije predstavljalo nikakav problem. (Moguće je da je prisjećanje posljednje table bilo lakše nego da su ga pitali za neku u sredini, recimo, tablu br. 13.)

Važno je napomenuti da, ako je, prema Feolinim riječima, Najdorf zaista odigrao simultanku naslijepo protiv 21-og protivnika 1942. godine, time bi premašio svoj navodni argentinski rekord od 20 partija, za koji je prema Skalickoj postavljen sledeće godine. Možda je simultanka na koju se Feola osvrnuo bila relativno neformalna, ili je njegova sjećanja na tačan broj partija odigranih 55 godina ranije bila pogrešna. Najdorf se osjećao spremnim da obori rekord Koltanovskog nekoliko mjeseci nakon uspješno održane simultanke na 20 tabli u Buenos Airesu. Da obori rekord, sve što je morao da uradi bilo je da odigrati 35 partija—jednu više od Koltanovskog—što bi samo po sebi bilo značajno. Međutim, odlučio je da udvostruči broj tabli koje je odigrao u Buenos Airesu i suoči se s 40 protivnika u Rosariju, Argentina, 9. oktobra 1943. godine. Zbog uticaja svjetskog rata, izvještaji o simultanci naslijepo nisu bili široko rasprostranjeni, ali su neki šahovski časopisi, poput Chess Review (novembar 1943, stranica 329), objavili ukupne rezultate. Suočivši se s dva konsultanta na svakoj tabli, Najdorf je postigao +36, -3, =1 u oko 17½ sati, sa zapanjujućim rezultatom od 91,3 posto.

(Nastaviće se)