Genna Sosonko: Pametni Čip iz Sankt Peterburga i druge priče iz prohujale šahovske ere – Čudo -Ratmir Kholmov (1925–2006) (31.nastavak)

2006 New in Chess Alkmaar

31.nastavak

“Na primjer, prošle godine igrao sam protiv Poljaka Markowskog. Njegov rejting je 150 poena veći od mog, pa šta onda? Ta partija nije ostavila neki poseban utisak na mene – tokom čitave partije lako sam držao poziciju, ali onda sam imao nesreću sa vremenom koje mi je isteklo. I treba da dodam da je to prvi put u mom životu da sam ostao bez vremena. Na tom elektronskom satu ne vidi se šta se dešava. Na starim satovima sve je jasno – kada se zastavica podigne, znaš da si u cajtnotu i brzo odigraš par poteza, ali s ovim novim…

Bio sam član Komsomola, ali nikada član partije. Još od djetinjstva imam odbojnost prema tom kolektivizmu. Nikad nisam posebno volio komunističku vlast, iako nisam bio disident, osim možda kada bih nešto pričao gluposti dok sam pio. Možda su me zbog toga spriječili da idem u inostranstvo, ne znam.

Posljednjih šezdeset ili sedamdeset godina živjeli smo u apsolutnom ropstvu, i trebat će mnogo vremena da se to izbriše iz našeg sistema. I još jedna stvar koju sam primijetio je to ogromno oponašanje Zapada. Što oni tamo započnu, mi odmah kopiramo.

 Kako provodim dan? Ustajem tačno u osam sati. Nekada sam se tuširao hladnom vodom, ali kasnije su mi doktori savjetovali da to ne radim, rekli su da može biti opasno za moje srce, pa sada samo perem tijelo do pojasa. Zatim doručkujem – malo haringe i topli krompir, uz čaj ili kafu s mlijekom. Bez šećera? Kako to mislite? Naravno sa šećerom, kako neko može piti čaj ili kafu bez šećera? U devet sati idem u toalet sa svojim engleskim rječnikom i tamo provodim pola sata. Učim jezik. Već ga učim šezdeset godina, usavršavam ga. Onda sjednem za svoj sto i analiziram sve do podneva, i to mi uvijek pričinjava veliko zadovoljstvo. Kompjuter? Skoro imam 80 godina, kakav bih kompjuter trebao imati, zašto bi mi uopšte trebao? Nedavno sam se bavio varijantom u Evansovom gambitu, da li da vam pošaljem analizu? Nevjerovatno je zanimljivo! Jedina partija s ovom varijantom bila je Morphy-Andersen iz 1858. godine, i Andersen je pobijedio! I iz nekog razloga, niko nikada više nije igrao na taj način. Niko. Sjedim sam, analiziram, onda sve zapisujem, ponovo provjeravam i kucam sve. Zatim to spremim u svoju fijoku. Ali ne objavljujem to nigdje. Ne želim slati svoje analize bilo gdje, a vjerujte mi, imam neke veoma duboke.

Tačno u podne jedem jabuke. Dobro je poznato da su jabuke veoma zdrave. Zatim pogledam još nešto vezano za šah ili čitam. Sve i svašta – kriminalističke romane i takve stvari. Uveče večeram i gledam televiziju, to je čitav moj život.

Da li me šahisti zovu? Ne, nikada. Zašto ne? Zato što imam skoro 80 godina, zato što mi je rejting 2440, zato što sam niko i ništa i nikome nisam potreban. Korčnoj me nazvao genijem, zajedno s Kapablankom. Ali za mene je Aljehin bio čisti genije, u njegovim partijama je uvijek bilo nadahnuća od Boga. Moja prva šahovska knjiga, do koje sam slučajno došao, bila je jedna od Aljehinovih – ‘Na putu ka svjetskom prvenstvu’.

Od onih koje sam lično poznavao, Miša Talj je bio pravi genije, naravno, a isto tako i Lenja Štejn. Ah, moj dragi Lenečka, znao je da igra karte noć za noći bez prestanka. U pet ujutro čuješ kucanje na vrata hotelske sobe, i pitam: ‘Ko je?’ Bio bi to Lenja, završio bi s kartama i pitao me možeš li mi pronaći nešto za jelo, ogladnio je. Sjećaš li se kad smo nas trojica bili zajedno u Rigi, kad sam igrao pripremni meč s Mišom, i svako veče smo provodili zajedno? Ili kad smo večerali kod Miše ili odlazili u neki restoran. Koje je to godine bilo? Mislim, ’68? Ja sam tada imao četrdesetak godina, a ti si bio mladić, sjećaš li se? Ah, Genočka, sjećaš li se kad smo dijelili hotelsku sobu u Rigi dvije sedmice? Sjećaš li se kad su te Lenja i Miša doveli nazad, pijanog kao leš, istina, ni oni nisu bili najsigurniji na nogama, pa su te stavili na sto, a ti si spavao na stolu čitavu noć? Još uvijek ne mogu da shvatim zašto su te stavili na sto, a ne u krevet, ali spavao si čitavu noć na stolu. Ali možeš ovo izrezati, Bog zna šta će ljudi pomisliti o tebi. Genočka, ovo su uspomene iz naše mladosti, naše mladosti… Kad dođem ovdje u hotel, sjedim za šahovskom tablom srećno, ali već sam umoran, traje sat i po da stignem ovde. Metro sa jednim presjedanjem traje sat i četvrt, pa još petnaest minuta autobusom, i isto je na povratku, svaki dan, pa izračunaj. Ne bi bilo problematično da nije stepenica na izlazu iz metroa, sve su prekrivene ledom i veoma su klizave, stalno kližem po njima.

S vremena na vrijeme padneš i ne možeš sve kosti ponovo sastaviti… Rado bih ostao u hotelu tokom turnira, bez obzira na trošak, ali kod kuće imam sve što mi treba, moj život je potpuno uređen, moja žena se brine o meni.

Pitaš da li sam zadovoljan životom? Pa, jednostavno sam imao sreće, nisam poginuo kad je kotao eksplodirao tada kod Kurilskih ostrva, nisam umro od teške bronhijalne astme, kada nisam mogao govoriti i gušio sam se mjesecima, a ne možeš ni nabrojati sve nevolje u kojima sam bio tokom svog života, ali najvažnija stvar je da imam fantastičnu ženu i porodicu, sina, unuka, sada i praunuku – to je takođe divno…

Mogu li reći da mi je šah dao sve u životu? Da, naravno. Sada sam u  penziji, šahovska federacija mi takođe nešto daje, moja žena takođe ima prihod, tako da nemam na šta da se žalim. Ali nije samo u novcu, imam i nešto što volim da radim. A to nema svaki čovjek. Drugi ljudi odu u penziju i nemaju ništa da rade, pa brzo umru, jer ne znaju kako da se zauzmu. Ali ja imam šah, on me spašava do danas. Znate, analiza je analiza, ali igranje, igranje je ono što zaista želim da radim. Šah je čudo, naravno. Čudo.“

Postskript: Ratmir Dmitrijevič Kholmov preminuo je nakon drugog moždanog udara, od kojeg se nije oporavio, u Moskvi, 18. februara 2006. godine.

(Nastaviće se)