
2006 New in Chess Alkmaar
30.nastavak
Šah je postao biznis. Sjećam se, prije nekih četrdeset godina, jedan šahista iz Indonezije došao je u Jugoslaviju. Stvarno je želio da postane velemajstor, pa su ga spustili „na zemlju“ i rekli mu da donese više dolara sljedeći put. Ali danas, možeš se proglasiti velemajstorom za godinu dana ako imaš debeo novčanik… Imamo tog Puškova, na primjer. Bio sam na turniru u Azovu gdje su ga napravili velemajstorom. I to je postigao vrlo lako, da…
Jednog dana mi kažu: „Hoćeš li da igraš na turniru za velemajstorske norme? Honorar je 300 dolara.“ Mislim, zašto da ne igram? „Odlično,“ kažu, „samo ustvari ne moraš igrati.“ „Kako to mislite?“ pitam. „Napravićemo tabelu turnira,“ kažu, „ti ćeš dobiti svoju isplatu, i to je to…“ „Ne,“ odgovaram, „to nije za mene, ne zanima me takva mutna posla.“ Misle da, ako volim piti, da ću uraditi bilo šta. Istina je da sam pio, i to puno, da se tako izrazim. Da li bih postigao više sportskih uspjeha da nije bilo alkohola? Pretpostavljam da bih, jer poslije uvijek dolazi određeni moralni pad. Negdje u dubini duše shvatiš da radiš nešto pogrešno. Nije stvar u glavobolji sljedećeg dana, nego u tome što bih se osjećao posramljeno zbog sebe, proklinjao sam sebe i igrao s manje samopouzdanja, jer sam svim srcem osjećao da odstupam od moralnih principa.
“Prije nekoliko godina imao sam moždani udar. Kada mi se to dogodilo, moja supruga je dovela sveštenika u kuću, platila ga, i on je pročitao molitvu za umiruće nada mnom dok sam bio u nesvijesti, na samrti. Sveštenik mi je podijelio posljednju pomast i posuo me svetom vodom, sve kako treba. Međutim, nisam bio kršten, jer su mi otac i majka bili komunisti, pravi komunisti. Da li sam sada vjernik? Ne, nikada nisam bio, i danas ne vjerujem u Boga. Smatram da je to sve obmana i iluzija. U svakom slučaju, ležao sam u komi pune dvije nedjelje. Kao lutka, nisam se pomjerao. I za čitave te dvije sedmice, dok sam bio na intenzivnoj njezi, moja supruga nije me napustila ni na trenutak. Doslovno me vratila iz onog svijeta, i da nije bilo nje, njene odanosti i ljubavi, ne bih bio ovdje. Ovo je, naravno, dar sudbine, imati tako divnu suprugu.
Ne sjećam se ničega iz te dvije sedmice. Ne, nije bilo nikakvih vizija, ni šaha, ni svjetla na kraju tunela, samo jednom sam sebe vidio kada sam bio mlad, na nekom brodu. Bili smo u ribolovu, mreže su bile plitke i lovili smo rakove u njima. U daljini se vidjelo neko ostrvo. To je bilo iz mog ranog djetinjstva.
Kada sam se osvijestio, pitali su me za ime i prezime, toga se dobro sjećam, ali mnogo toga drugog ne pamtim. Zatim sam otišao kući, Nova godina se bližila, i pitam neuropatologa mogu li popiti malo šampanjca. On kaže da je svaki alkohol strogo zabranjen. Pa sam nazvao hirurga koji me operisao i postavio mu isto pitanje, znate, ipak je bila Nova godina. Hirurg mi kaže: „Kakav šampanjac? Popij čašu votke i nemoj uopšte šampanjac…“ (smijeh). Ne, ne idem na turnire za veterane. Moraš uložiti hiljadu dolara za turnir, uključujući putovanje, hotel i sve ostalo, a odakle da nađem toliko novca?
Ilyumzhinov mi ne daje novac, vlada kao kan – nekima daje novac kad hoće, a drugima ne daje…
Prije nekoliko godina imali smo ovdje finansijski kolaps , i iako je moja žena to odmah osjetila, jer je naša banka preselila iz luksuznih prostorija u centru grada u neku štalu, ona je na vrijeme podigla skoro sav naš novac. Ipak, zbog tog kolapsa izgubili smo nekoliko hiljada dolara. Prije si na novac u banci dobijao 36 posto kamate, rekao mi je tada moj sin, a sada si dobio svoj „defolt“ (bankrot). Ali šta je to defolt? Ti si zapadnjak, možeš mi objasniti – šta zapravo znači taj „defolt (default)“? „
“Moj sin je pristojan momak, često posjećuje svoje roditelje, kao što i treba. Ne, ne igra šah, mislim, igra naravno, dajem mu fore kraljicu, ali on uživa u rješavanju šahovskih problema. Unuci, praunuci, sve je to u redu. Imam sve. Imam jednog unuka, velikog poslovnog čovjeka. Pokrenuo je svoju firmu. Gradi saune za bogate ljude i često ide u Finsku.”
„Visoko obrazovanje, visoko obrazovanje, kako kažu, ali ja gledam oko sebe i pitam se čemu to visoko obrazovanje služi? A šah u školama? Karpov i Kasparov se zalažu za to, da šah postane dio opšteobrazovnog sistema. Da šah bude obavezan predmet u školama. To je potpuno idiotski. Zamislite, ne bi bilo vatrogasaca, ni mašinskih operatera u strojarnicama, ni prodavača, svi bi igrali šah. Sada kada sam u penziji, još više uživam u šahu nego kad sam igrao profesionalno. Tada sam imao određeni nedostatak samopouzdanja u životu, brinuo sam o svemu – da li će mi oduzeti stipendiju, neće me poslati na neki turnir, uvijek je bilo neke zabune i brige. Sada mirno učim šah za sebe, radi svog uživanja. Igram i dalje.“
-Nastaviće se-