Genna Sosonko: Pametni Čip iz Sankt Peterburga i druge priče iz prohujale šahovske ere – Čudo -Ratmir Kholmov (1925–2006) (28.nastavak)

2006 New in Chess Alkmaar

28.nastavak

“Sjećam se, Mikenas mi je rekao – to je bilo objavljeno u časopisu Šahmati v SSSR, bio je članak o ovoj varijanti. Tako sam počeo da se pretplaćujemna taj časopis. Bilo je to ’59, tačno se sjećam, tada sam skoro postao velemajstor. 

Šta sam radio čitav dan u to vrijeme? Ništa, igrao sam na turnirima i čitao knjige. Sve do čega sam mogao doći. Volio sam Feuchtwangera, Dreisera, O. Henryja i ruske klasike. 

Godine ’49 igrao sam na državnom prvenstvu. Turnir je bio vrlo jak – Smislov, Bronštajn, Keres, Lilienthal, Flohr, Boleslavski… čak se ne sjećam svih imena. Igrali su i mladi igrači poput Petrosjana, Gelera i Taimanova. Prije posljednjeg kola imao sam 50% poena i morao sam da igram crnim figurama protiv Gelera. Na opšte iznenađenje, on je bio u vođstvu, pola poena ispred Smislova i Bronštajna. Ako bi pobijedio, osvojio bi prvo mjesto. 

Mikenas mi prilazi prije partije – tada smo bili prijatelji – i kaže: „Bronštajn nudi određenu sumu novca (ne sjećam se koliko) ako ne izgubiš protiv Gelera u posljednjem kolu.“ Mislim da je Mikenas pomenuo manju svotu nego što je Bronštajn zapravo obećao, jer je bio pravi lukavi lisac… (smijeh). Ali ne samo da nisam izgubio protiv Gelera, već sam ga i pobijedio!  Godine ’60, kada su me predložili za titulu velemajstora, sam Botvinik se tome protivio. „Sačekajmo malo“, rekao je Mihail Moisejevič, „neka Kholmov igra još godinu-dvije i pokaže svoju klasu.“ Do tada sam već bio među osvajačima nagrada na državnim prvenstvima i osvojio više međunarodnih turnira. Tako su tada dodjeljivali titulu velemajstora! A sada pogledajte šta rade – potpuno je idiotski, ta trka za velemajstorskim titulama. To je besmislica. Nedavno sam pročitao da je Rusija u jednoj godini dobila 22 nova velemajstora. Kandidat za majstora postane velemajstor u roku od godinu dana. I oni su ponosni na to. Trebali bi plakati, a ne slaviti. 

Godine 1951. Bronštajn se pripremao za svoj meč s Botvinikom i pozvao me da odigramo trening meč. Odigrali smo četiri partije – tri su završene remijem, a jednu sam pobijedio. Sjećam se otvaranja iz te partije – Kraljeva indijska odbrana.  Gdje su sada zapisnici te partije? Bog zna, nisam ih čuvao, možda ih Bronštajn ima negdje u svojoj arhivi. 
 Tada sam potcjenjivao samog sebe, vjerujući da su svi ostali šahisti potencijalno jači od mene. Tako se desilo da je Bronštajn igrao meč za svjetsko prvenstvo 1951. godine, a ja sam iste godine bio diskvalifikovan. Zašto? 

Bili smo na turniru, sjedili smo – Tarasov, Nežmetdinov i ja – pili smo, i dvije djevojke su nam prišle. Pa, Rašid je nekako bio smetnja, bio je oko petnaest godina stariji od Tarasova i mene. Sad ugasite diktafon, ugasite ga, možete li zamisliti ako moja žena ovo pročita…  Uglavnom, Rašid je bio sav uzrujan, pijan naravno, izašao je na balkon i počeo bacati posuđe – vaze i tanjire. Kada bi Nežmetdinov pio, imao je svakakve psihoze, legao bi pod tramvaja ili uradio neku drugu glupost. U ovoj situaciji ne bi se ništa desilo, osim buke od tanjira, ali Kotov je morao da se umiješa. Počeo je postavljati pitanja i šta sve ne. Nastala je uzbuna, i došla je policija. Da skratim priču, pozvali su nas trojicu u Moskvu kod Rodionova, koji je bio predsjednik Sportskog komiteta.  Nežmetdinov se ponižavao pred njim, i odlučili su da ga pomiluju jer je bio član partije. Ali Tarasov i ja smo bili diskvalifikovani na godinu dana. Takođe su mi ukinuli stipendiju koju sam primao kao član državne reprezentacije. 

-Nastaviće se-