
2006 New in Chess Alkmaar
27.nastavak
„Bio sam jedino dijete u porodici, ali kada smo se mama i ja vratili kući, saznao sam da imam brata. Bio je pet godina stariji od mene. Ispostavilo se da ga je moja majka rodila prije nego što je upoznala mog oca, ostavila ga u nekom selu, a moj otac o tome nije znao ništa. Kasnije, kada se moj otac vratio, naravno, nije mu se to mnogo svidjelo. Moj brat je od malih nogu bio poslan u zatvorske logore i bio je po čitavoj Pečori (jedan od glavnih logorskih kompleksa – G. S.), a kasnije su kružile priče da je bio policajac za Njemce tokom rata, a neki kažu da je nakon rata pobjegao u Njemačku, ali ja ne znam ništa o tome šta mu se kasnije desilo.“
„Tada je moja majka radila u koloniji za maloljetne prestupnike. I mi smo živjeli u toj koloniji sa mladim kriminalcima. I ja sam bio huligan. Često sam slušao o čemu su pričali: neki pametan tip se pojavi, hajde da ga opljačkamo, ili da uzmemo njegovu posteljinu ili nešto slično. Napustio sam školu kao tinejdžer i nisam dobio dobro vaspitanje ni obrazovanje. Kada sam napustio školu i rekao majci da više ne želim da učim, rekao sam da ću postati šegrt električar. Ona mi je rekla: idi i radi, svaka profesija je poštovana u ovoj zemlji. Pobožno je vjerovala u komunističke ideje i fantazije.“
„Naučio sam da igram šah slučajno. Kad sam imao dvanaest godina, bio sam na parobrodu s drugim djecom, putovao sam u pionirski kamp, i neko je pitao: ‘Hoćete li naučiti kako da vodite rezultat?’ Kakav rezultat, pomislio sam. Riječ je bila o šahu. Tako sam naučio da igram šah. Prvo sam se suočio s komšijom, koji mi je davao foru – lovca i konja – i lako je pobijedio. Zatim sam otišao u Dom pionira. Za tri godine postao sam gradski prvak među odraslima. Tih dana sam igrao kad god sam imao slobodnog vremena, a išao sam i sa društvom. Moji prijatelji su takođe igrali šah, uglavnom blic. Nismo imali satove, pa smo poteze izvodili na komandu: jedan, dva, tri, četiri, pet – potez! I mi smo igrali! Donosili su pivo sa sobom, gusto, baršunasto pivo. U kanticama. Uzimali smo ga direktno iz kante kutlačam i pili. I ja sam pio, a počeo sam i da pušim.“
„Rat je počeo, a u proljeće 1942. godine postavljen sam za šegrta mašinskog operatera na ribarskom brodu-potegaču. Do kraja putovanja dosadila mi je riba. Sjećam se te ‘užine’, svježe zagrijanog ulja od bakalara u koje se mrvilo hljeb. A u jesen te godine postao sam zarobljenik. Nakon bolesti nisam želio da se vratim na brodogradilište, pa sam završio četiri mjeseca u logoru. U početku su svakom zatvoreniku davali po 300 grama hljeba dnevno. Ali su me pustili, pa sam se vratio u Arhangelsk. Tada sam se školovao za mašinskog operatera, stekao kvalifikacije i postavili su me za pomoćnika zakivača. Premjestili su nas na Daleki istok, pa sam se našao u Vladivostoku. Završio sam na tankeru Sovjetskaja Gavan koji je plovio za Ameriku. Stigli smo u Portland, Oregon, živjeli tamo mjesec dana, zatim smo putovali po čitavoj zemlji vozom i završili u San Diegu.“
„A u ’43. Amerika mi je izgledala kao pravi raj. Bio sam toliko zadivljen tom zemljom da sam potpuno zaboravio na šah. Tek tada sam počeo razmišljati zašto su oni živjeli toliko neuporedivo bolje od nas… Na putu nazad u SSSR, u Petropavlovsk, zatekla nas je strašna oluja blizu Vladivostoka koja nas je odvela na japansku minu koja nas je odbacila na japansku obalu, gdje su nas internirali. Japanci su pohrlili da nas pogledaju, uključujući žene i djecu. Živjeli smo na našoj polu-nasukaloj brodici šest nedjelja, prilično blizu sovjetske obale, i imali smo obilje hrane. Zatim je brod Tuapse došao po nas, a život na tom brodu bio je kao bajka – otvorili ste slavinu, a iz nje je tekla čista rakija.“
„Krajem ’44. povukli su dokumenta koja su mi dozvoljavala da idem na strane vožnje kao mornar. Ali bio sam sretan što sam prošao samo tako, jer su svi momci koji su bili zarobljenici Nijemaca bili odmah poslani u logore, i susreo sam mnoge od njih.
Zatim su me postavili na parobrod Arkhangelsk. Radio sam kao vatrogasac, stajao u kotlovnici među parom, bio je to pakao. Kasnije sam radio i kao dimnjačar i radio praktično sve ostale poslove. Nakon rata vratio sam se u Arhangelsk, postao instruktor šaha u Sportskom komitetu, ponovo osvojio gradsko prvenstvo i otišao u Tulu na nacionalno prvenstvo prve kategorije. Tamo sam prvi put sreo Ljublinskog, Klamana i Furmana – mogli smo samo sanjati o tituli kandidata za majstora. Završio sam kao peti na tom turniru. Godine 1947. osvojio sam nacionalni Kandidatski turnir i postao majstor. Iste godine došao sam do finala 16. Sovjetskog prvenstva, a zatim sam igrao u Moskvi na Turniru u pomen Čigorina. Tamo sam prvi put igrao protiv Botvinika i imao sam osjećaj kao da igram protiv Boga. Sjećam se da sam napinjao svaki živac tokom igre, čak sam se ugnjezdio u stolicu, ali to nije pomoglo.“
(Nastaviće se)