Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott

43.nastavak
Aljehinova ponuda da odigra te partije naslijepo pokazuje da je, nakon njegovog rekordnog nastupa u Čikagu u julu, bio mnogo sigurniji nego što je bio ranije 1933. godine. Kada je bio u Singapuru u februaru 1933. godine, Aljehin je upitan da li planira uključiti naslijepo simultanku u svoj šahovski program tamo. On je odgovorio: „Obično mogu da se nosim sa petnaestak ili dvadeset protivnika igrajući na taj način, ali više od toga je veliki napor“ (Quarterly for Chess History, 2002, strana 390). Glavni faktor u ponudi koju je napravio u Portoriku verovatno je bila njegova procjena snage protivnika tamo.
Osim njegovih rekordnih naslijepo simultanki, i brojnih naslijepo simultanki na manjem broju tabli, Aljehin je bio uključen i u rijetku varijantu simultane igre naslijepo. Konkretno, početkom 1934. godine, on je u Roterdamu igrao u tandemu sa holandskim šahovskim majstorom Salom Landauom (1903–1944) protiv šest parova jakih konsultantskih protivnika, u stilu tandema, odnosno, obojica su igrali naslijepo i smjenjivali poteze kao bijeli (forma partnerske igre poznata i kao „skakanje šaha“ ili „piggy-back šah“). Naravno, Aljehin i Landau nisu smjeli da se konsultuju međusobno. Ne samo da je svaki igrač morao da razmišlja o potezima i strategiji svojih protivnika, već i o potezima svog partnera. Ovaj duo je postigao rezultat +2, -3, =1. Nekoliko nedjelja kasnije, Aljehin je igrao u tandemu sa Džordžem Koltanovskim u Antverpenu u sličnom simultanom nastupu protiv šest timova, svaki sa po četiri jaka igrača. Tom prilikom, naslijepo duo je postigao mnogo bolji rezultat: +3, -1, =2 (partije 326–331). Aljehin je izjavio da je vjerovao da je Koltanovski bio drugi najbolji igrač naslijepo na svijetu u to vrijeme.
Koltanovski je opisao svoju zabrinutost u kombinovanju snaga sa velikim Aljehinom, a kasnije je rekao da je bio mnogo umorniji nego da je odigrao 30 regularnih simultanih naslijepo partija!
Godine 1935. Aljehin je iznenađujuće izgubio svjetsku šahovsku titulu od Maksa Euvea iz Holandije sa tijesnim rezultatom, nakon što je vodio 4–1 na početku. Međutim, već dvije godine kasnije, Aljehin je lako povratio titulu od Euvea. Du Mont ukazuje na to da je u periodu između ta dva meča „dr. Aljehin imao snagu volje da potpuno prestane i sa pijenjem i sa pušenjem, i neumorno je sprovodio svoju odluku da se fizički pripremi“ (u Du Montovoj pomenutoj memoarskoj knjizi o Aljehinu, 1947, stranica x).
Tokom ovog perioda, Aljehin je ograničio svoju igru naslijepo. Postoji njegovo pismo izdano 20. januara 1937. godine u kojem piše: „Danas ne igram više od deset partija naslijepo. Honorar bi bio isti kao za četrdeset (ne pedeset) partija sa pogledom na tablu“ (Buschke, 1971, stranica 522). Aljehin je zadržao ovu odluku i od tada nikada nije igrao više od 10 simultanih naslijepo partija, čak ni nakon što je ponovo osvojio svjetsku titulu od Euvea. Od tada je odigrao veoma malo takvih simultanki, a kada je igrao 8 ili 10 partija (ili čak manje) naslijepo u Španiji i Portugalu tokom poslednjih godina svog života (1944–1946), njegov nastup nije bio impresivan.
Ovo ne bi trebalo iznenaditi čitaoce koji znaju o Aljehinovom uklanjanju iz šahovskog svijeta, uglavnom zbog njegovih antisemitskih članaka koje je objavljivao za nacističku štampu tokom Drugog svjetskog rata, kao i zbog njegovog naglog pogoršanja zdravlja i depresije nakon što se njegov alkoholizam ponovno pojavio u punoj snazi. Siromašan i s manje od godinu dana života, Aljehin je 1945. godine odigrao svoje posljednje simultanke naslijepo u Španiji—jedan u Sevilli u oktobru ili novembru protiv 10 timova konzultanata (+4, -4, =2), a drugi u Cáceresu u decembru na osam tabli (+3, -2, =3).
Iako ova priča ne uključuje šah naslijepo, odražava Aljehinovu izuzetnu šahovsku memoriju. Britanski majstor Gerald Abrahams, u svojoj knjizi *Not Only Chess* (1974, stranice 135–136), opisuje šahovsku simultanku uz gledanje na tablu koju je Aljehin odigrao u Liverpoolu 1923. godine na 60 tabli. Nakon sedam sati igre, Aljehinovi protivnici su svedeni na četiri, uključujući Abrahamsa, koji je tada imao samo 16 godina. Abrahams se sjeća:
„Tri table blizu mene brzo su pale… i tu je bio Aljehin, stojeći iznad table, insistirajući na odgovorima odmah. Razmišljao je, zatim je odigrao svoj potez, oštrim udarcem na stol i izgovarao zvukove nestrpljenja na ruskom. Pozicija je bila teška. Pješaci zaglavljeni sa pješacima, a moj kralj, lovac i skakač, pokušavali su da se održe protiv njegovog kralja i dva fantastično postavljena skakača. Nakon dvanaest munjevitih poteza u ovim uslovima, dječak je pogriješio, stvorio pješaka kojeg nije mogao odbraniti i predao se. Velemajstor je oštrim pokretom oborio figure sa stola i odšetao. Bio je, hajde da naglasim, potpuno u pravu.“
Abrahams takođe dijeli nastavak koji se desio 13 godina kasnije, tokom jakog turnira u Nottinghamu 1936. godine, gdje je Abrahams igrao u manjoj sekciji.
„Treća [tj. četvrta] gospođa Aljehin, divna američka dama, trebala je potpis jednog engleskog profesionalca na aplikaciji za obnovu vize. Aljehin me zamolio da pomognem, a ja sam to rado učinio. Rekao je: ‘Ako ikada mogu nešto uraditi za tebe, molim te, reci.’ Odgovorio sam: ‘Možeš uraditi nešto za mene.’ Podigao je obrvu. Rekao sam: ‘Budi pažljiviji prema malim dječacima.’ Hladne plave oči su me gledale nekoliko sekundi. ‘Da,’ rekao je, ‘sjećam se, Liverpool. Imao si pješake, lovca i skakača, protiv mojih pješaka i dva skakača. Trebao si remizirati tu partiju.’“
Ova priča ne samo da ilustruje Aljehinovu fenomenalnu šahovsku memoriju—pričalo se da je pamtio svaki potez svake partije koju je ikada odigrao—već takođe pokazuje njegovu nepokolebljivu odlučnost da pobijedi skoro svaku partiju koju je igrao, čak i u relativno nevažnim događajima. 1974. godine, jugoslovenski velemajstor Svetozar Gligorić je napisao da je Aljehinov prethodnik kao svjetski prvak, Kapablanka, „koji je sve dugovao svom geniju i ništa svojoj južnjačkoj lijenosti, u svom meču protiv Aljehina 1927. godine izgledao kao nenaoružani Epikurejac, kojem su užici bili važniji od ambicije, suočen sa ratnikom čelične volje i naoružanim do zuba.“George Koltanowski (1986, stranica 19) izjavio je da je Aljehin „nesumnjivo najveći igrač naslijepo svih vremena.“ Sada je vrijeme da se okrenemo šahovskim dostignućima samog Koltanowskog. Za razliku od većine pomenutih šahista koji su takođe nastupali na svjetskoj klasičnoj šahovskoj sceni, dostignuća Koltanowskog bila su gotovo isključivo usmjerena na šah naslijepo.
(Nastaviće se)