Genna Sosonko: Pametni Čip iz Sankt Peterburga i druge priče iz prohujale šahovske ere – Majstor bez imena-Evgenij Ruban (1941–1997) (23.nastavak)

2006 New in Chess Alkmaar

23.nastavak

Njegova prava šahovska karijera takođe je započela u Lenjingradu. Pobijedio je u četvrtfinalu gradskog prvenstva, ostvario normu za majstora u polufinalu i postao šampion u finalu. Igrao sam na tom prvenstvu 1966. godine (i izgubio od njega) i vrlo ga se dobro sjećam. Ruban je uvijek nastupao u odijelu, elegantan, disciplinovan i ozbiljan. Imao je u sebi nešto provincijsko — pametan, energičan momak koji dolazi u veliki grad s ciljem da ga osvoji — i to mu je pošlo za rukom. Kada se sada prisjećam tih lenjingradskih godina, uvijek ga vidim kao ironičnog, sarkastičnog, ponekad čak zajedljivog i ciničnog. Nije mi bio naročito drag.

Izgledao je nekako značajno, ali istovremeno neodređeno i povučeno. Nakon što je osvojio to prvenstvo, promijenio se. Postao je samouvjereniji, pomalo arogantan, smatrajući se zvijezdom. Dolazio bi u klub dotjeran, često noseći leptir-mašnu.

U njegovim manirima bilo je nečeg mačijeg, dok mu je lice podsjećalo na veliku pticu, poput sove. Pogled njegovih okruglih očiju dodatno je pojačavao taj utisak. Osmijeh mu je često titrao na licu; dok je razmišljao tokom igre, imao je običaj da rukom češka bradu karakterističnim pokretom. Ovo je bilo neobično — rijetko je koji muškarac, posebno mladić, nosio bradu u to vrijeme. Volio je da sudi o stvarima, spajajući ideje i slike, prelazeći s jedne teme na drugu. Bio je pričljiv, često započinjući rečenice s osmijehom, ostavljajući drugima da dovrše misao ili bi je sam završavao. Mogao vas je povrijediti zbog bilo kojeg razloga i svjesno dirati u ranu. Sve to s ljubaznim osmijehom na licu. Ne, ne mogu reći da mi je Zhenja Ruban bio simpatičan.

Neki se sjećaju da je bio vrlo obrazovan i načitan, ali meni se to nije činilo; vjerovatno je do mene što nisam razumio njegovu erudiciju niti je znao cijeniti. Kažu da je novac korijen svakog zla, ali isto bi se moglo reći i za njegov nedostatak. Ruban je zaista bio vječito bez para. Živio je u studentskom domu sa mjesečnom stipendijom od 32 rublje, kasnije 35. Tim  novcem bilo je teško  preživjeti, iako je povremeno nešto zarađivao kroz šah. Ipak, stalno se morao ograničavati u svemu. Albert Kapengut ga je susreo 1965. godine na turniru u Vilniusu. Prisjeća se da su na turniru dijelili bonove za hranu u vrijednosti od dvije rublje i pedeset kopejki dnevno, ali Ženja Ruban je preferirao zamijeniti bonove za novac, preživljavajući čitav dan na jogurtu i pecivu.

Za stanovnika Bjelorusije, Moskve ili Lenjingrada, posjeta Litvaniji bila je poput odlaska u inostranstvo, a u antikvarnicama Vilniusa mogli ste tada pronaći knjige koje nisu bile dostupne u Sovjetskom Savezu. Ruban je kupovao knjige i čitao ih čitave noći. Filozofske, ali ne samo filozofske – čitao je sve što mu je došlo pod ruku.

Ruban je u to vrijeme već počeo da pije. Na jesen, tokom ekipnog prvenstva visokoškolskih ustanova koje se održavalo nedjeljama u klubu Čigorin, često bi dolazio na partije teturajući: subotnje večeri u studentskom domu trajale su dugo u noć. U takvim prilikama, rezervni članovi tima bili bi odmah poslani po pivo, ili bi Ženja, ako bi imao vremena, „liječio mamurluk“ na svoj način. Čak i s mamurlukom igrao je jako. Ipak, na polufinalu Šampionata SSSR-a 1966. godine, nakon intenzivnog opijanja, izgubio je prve četiri partije jer mu je trebalo vremena da se sabere. Takav početak može slomiti i najvećeg optimistu, dok bi pesimist mogao preispitati svrhu svoje šahovske karijere, pa čak i sam život. Međutim, Ruban je nastavio da igra kao da se ništa nije dogodilo i na kraju podijelio četvrto mjesto na turniru, propustivši kvalifikaciju za finale za samo pola poena. Sljedeće godine, u Rostovu na Donu, učestvovao je na nacionalnom turniru za mlade majstore. To je bila njegova prva prilika da se takmiči u tako jakom  društvu, a Ruban je djelovao prilično samouvjereno: završio je turnir pozitivnim rezultatom (+2). Pobijedio je budućeg pobjednika turnira, Vladimira Tukmakova, u sjajnoj strateškoj partiji. To je bila Tukmakovljeva jedina izgubljena partija na turniru. Ruban je znao kako dobro da iskoristi inicijativu, igrao je jasno i logično, a kao što je često slučaj kod šahista s klasičnim stilom igre, njegovi rezultati  bijelim figurama bili su značajno bolji nego crnim.

U Rostovu je Ruban pobijedio sve svoje partije  bijelim figurama, ali je uspio samo jednu partiju remizirati crnim figurama. Pored svog znanja otvaranja, bio je u stanju da iskoristi pozicionu prednost. Najvjerovatnije je ovo bio utjecaj Isaaca Boleslavskog, koji je imao nesporni autoritet u Bjelorusiji. U šezdesetim godinama prošlog vijeka  najjači šahisti iz republike često su se okupljali u njegovoj kući kako bi diskutovali o teorijskim problemima i istraživali otvaranja. Ruban je također prisustvovao tim okupljanjima. Njegov šah karakterisao je pragmatizam i odlična primjena forsiranih  planova. Ako se ovoj osobini doda vrlo dobra tehnika završnice i zdrav razum u kombinaciji s voljom za pobjedom, može se reći da je Ruban u to vrijeme bio jak majstor s velikim izgledima za budućnost. Nakon što je stekao diplomu na univerzitetu 1970. godine, bio je primljen kao postdiplomski student.

Evgeny Ruban: ironičan, sarkastičan, povremeno arogantan. Ovo je fotografija koja je uklonjena iz Čigorinovog šahovskog kluba

Bez obzira na to gdje je Ruban živio — u Čiti, Kostromi ili Volkovyssku — postao bi šampion grada

Nakon mnogih teškoća, Ruban se vratio u Grodno da živi sa svojom majkom, nastavljajući da igra šah dok nije došao do tragičnog kraja. Slova „KMS“ iznad njegovog imena označavaju titulu „Kandidat majstora sporta“, jer mu je njegova majstorska titula bila oduzeta.

-Nastaviće se-