Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott
39.nastavak
Godine 1916. godine, kao predstavnik Crvenog Krsta, došao sam na front u Galiciju, gde sam zadobio tešku povredu kičme. Mjesecima sam ležao nepokretan, vezan za krevet u bolnici u Tarnopolu. Igra naslijepo se tada pokazala kao pravi spas za mene. Na moj zahtjev, lokalni šahisti su me često posjećivali i imao sam priliku da održim čitavu seriju igranja naslijepo. Na jednoj od tih seansi odigrana je jedna od mojih prilično poznatih partija naslijepo, ona protiv Feldta.
Tokom vremena Ruske revolucije nisam imao priliku da igram naslijepo. Kada sam napustio Sovjetski Savez 1921. godine, ponovo sam osjetio želju da isprobam svoje sposobnosti u ovoj oblasti. Iako do tada nikada nisam igrao više od osam partija, odmah sam održao simultanku na dvanaest tabli u Parizu. Iznenađujuće lako sam se nosio sa zadatkom, i tako se dogodilo da dvije godine kasnije mogu da pokušam da oborim rekord u simultanci naslijepo.
Kotov, u svojoj knjizi Aleksandar Aljehin (1975), navodi incident koji potvrđuje Aljehinov iskaz o analiziranju šahovskih partija tokom škole. Kotov piše o Aljehinu: Prema dječaku sa kojim je dijelio klupu, on je češće bio samo prisutan na časovima, provodeći ih stalno crtajući šahovske dijagrame sa figurama u svoju svesku. „Sjećam se jednog časa algebre,“ piše Korsakov, njegov školski drug. „Aljehin je iznenada ustao i sa osmjehom na licu pogledao oko učionice, istovremeno, na svoj uobičajeni način, uvijajući levom rukom pramen kose koji mu je pao na čelo. ‘Pa, jeste li riješili?’ upitao je učitelj Bahinski. ‘Da. Žrtvujem konja, lovac se dobija.’ U razredu je izbio smijeh. Čak se i inače ozbiljni i uzdržani Bahinski, smješkao se kroz svoje dugačke brkove…“
Tako se dogodilo u decembru 1923. godine, kada je Aljehin bio u Montrealu, da je postavio svoj prvi rekord simultanog igranja naslijepo, igrajući protiv 21 protivnika (Partije 304–324), sa skorom +12, -4, =5 (69 procenata). Ovo je bio novi rekord u Sjevernoj Americi, ali ne i svjetski rekord. Pillsbury nikada nije igrao protiv više od 20 protivnika na američkom tlu, ali je Breyer tada držao svjetski rekord, odigravši 25 partija 1921. godine. Shvativši da se sa 21 partijom prilično lako nosi, Aljehin je odlučio da pokuša da obori Breyerov rekord dok je još bio u Americi. Izabrao je Njujork kao lokaciju za ovaj pokušaj. Na dan 27. aprila 1924. godine, nedjelju dana nakon završetka jednog od najjačih i najpoznatijih turnira u šahovskoj istoriji (Njujork 1924, gde je Aljehin završio kao treći), odigrao je simultano protiv 26 protivnika u hotelu Alamac. O ovoj seansi Aljehin je napisao:
„Simultanka je, kao obično u Americi, bila odlično organizovana; međutim, iznenadilo me što je sastav mojih protivnika bio neuobičajeno jak. Dovoljno je reći da su na prvih jedanaest tabli igrali prvoklasni amateri, najbolji predstavnici Manhattanskog i Maršalskog šahovskog kluba. Od imena koja su sada poznata na međunarodnoj sceni, mogu se pomenuti ljudi kao što su Kašdan, Herman Štajner i Kevitz. Iz tog razloga, treba smatrati da je rezultat – šesnaest pobeda, pet remija i pet poraza – potpuno zadovoljavajući“ (Aljehin, 1931, preveo Buschke, 1971, stranica 522). Zapravo, Kevitz nije igrao na ovoj simultanci naslijepo, ali Aljehin nije pomenuo imena A.S. Pinkusa, E. Tholfsena i drugih koji su tada, ili su kasnije postali, vodeći američki šahisti; njegovi protivnici su ipak uključivali šampione Manhattan i Maršalovog šahovskog kluba. Izgubio je od Kašdana i Pinkusa, remizirao sa Tholfsenom, a pobedio Štajnera.
Dodatak A uključuje imena i rezultate svih 26 igrača (otvaranja svake partije su bila navedena u New York Times-u, 28. aprila 1924), ali je pronađeno samo pet formulara iz ove simultanke, usprkos činjenici da je ovo bio uspješan nastup koji je postavio svjetski rekord, održan u jednom od vodećih svjetskih šahovskih centara. (Vidi partije 140–144.)
(Nastaviće se)