
2006 New in Chess Alkmaar
9.nastavak
Negdje sredinom šezdesetih, kao turista u Beču, Nejštadt je razgovarao sa Slovakinjom koja se udala za Njemca. „Oh, tako ste zgodni“, rekla je Nejštadtu, „Moj muž je vaših godina, ali izgleda više kao vaš otac. Istina, on je prošao kroz čitavi rat.“ „I ja takođe“, odgovorio je Nejštadt. „Pa, moj muž je bio usred svega 1943. godine.“ „Gdje?“ upitao je Nejštadt. Ispostavilo se da su u isto vrijeme ratovali na istom mjestu.
Krajem 1968. godine Nejštadt je dobio poziv iz Istočne Njemačke, gdje je trebala biti objavljena jedna od njegovih knjiga. Prikupio je potrebne dokumente i otišao u vizni ured. „Da li ste svjesni da je svjetska politička situacija postala veoma komplikovana nakon događaja u Pragu?“ pitali su ga. „Ne možemo vam odobriti dozvolu, osim ako nemate rodbinu u inostranstvu. Osim toga, pravimo izuzetak samo za one s kojima smo se borili zajedno, ako smo bili u istim rovovima…“ počeo je objašnjavati službenik. „U rovovima?“ upitao je Nejštadt. „Ja sam bio tamo, ali, nažalost, udaljenost između naših rovova bila je bar sto metara.“
Nejštadt je ostao poručnik do kraja rata. Nedavno je dobio još jednu zvjezdicu odlukom predsjednika Putina, ali nikada neće dostići čin svog sina, doktora u Beer-Ševi i kapetana u rezervnom sastavu izraelske vojske. Pišem o svemu ovome tako detaljno jer ratne godine nisu samo ostavile trag na čitav Nejštadtov život, već su u mnogim aspektima oblikovale njegov karakter. Pored rana i tuberkuloze koje je donio kući, rat ga je naučio i „rovovskoj istini“, koju su znali samo oni koji su se borili na prvoj liniji. Taj uvid omogućio mu je da do kraja života precizno procjenjuje ko je ko i koliko stvari zaista vrijede.
Kada se Nejštadt nakon rata vratio u Moskvu, upisao je Pravni fakultet i ponovo počeo da igra na turnirima. Oduvijek je volio šah i shvatao ga vrlo ozbiljno, ali nije postigao značajnije uspjehe za tablom, iako je bio majstor. Praktična, takmičarska strana šaha nije zadovoljavala njegove analitičke sposobnosti i razumijevanje igre. Zato je počeo igrati dopisni šah i u ovom obliku igre postigao značajne uspjehe, jer na kreativni proces nisu uticali ni ograničeno vrijeme za razmišljanje ni nervoza. Osvojio je nagradu na Evropskom prvenstvu i igrao dobro u finalu Svjetskog prvenstva.
Nejštadtove analitičke i didaktičke sposobnosti, kao i njegova urođena logika, uveliko su mu pomogle u pisanju knjiga o otvaranjima. Iako su tokom decenija neke njegove procjena varijanti ispravljene, a analize nadograđene i proširene, njegovi radovi o Katalonskom otvaranju, Odbijenom daminom gambitu i Prihvaćenom daminom gambitu, naročito način na koji su objašnjene ideje i izloženi koncepti, nisu izgubili na značaju. Pored knjiga o šahovskoj teoriji, Nejštadt je pisao i udžbenike kao i knjige o šahovskoj istoriji. Ukupno je objavio više od dvadeset naslova, koji su prevedeni na desetak jezika.
Kada je Nejštadt diplomirao na Pravnom fakultetu 1951. godine, nije odmah našao posao. Otvorivši njegov pasoš i videvši da je Jevrejin, šef odjeljenja za zapošljavanje vratio mu ga je, odmah odmahujući glavom. Njegovi prijatelji su mu savjetovali: „Stavi svoju poručničku uniformu, zakači sve medalje i idi u Ministarstvo, pa vidi šta će ti reći.“ Na kraju je odlučio da posluša njihov savjet. „Zašto svi želite da ostanete u Moskvi?“ upitao ga je birokrata, u duhu toga vremena. „Zašto ne idete u provinciju, tamo ima puno poslova.“
Sa Staljinovom smrću 1953. godine, počele su promjene, iako u to vrijeme niko nije mogao da predvidi da će one ići tako daleko da će tačno pola vijeka kasnije, izraelski državljanin Yakov Nejštadt, kada se vrati u svoju rodnu zemlju na kratku posjetu, šetati alejama svog moskovskog djetinjstva sa svojom 23-godišnjom unukom, studentkinjom Tel Avivskog univerziteta, koja je već služila u vojsci i govorila ne samo hebrejski i arapski, već i engleski i njemački. Ne zaboravljajući jezik na kojem je izgovorila svoje prve riječi. Godine Nejštadtovog rada kao urednika časopisa „Šah u SSSR-u„, a potom kao glavnog urednika „64„, bile su posebne. Njegov šahovski rad bio je relativno neutralan, s obzirom na redovno promjenljive boje neslobodne države. Ali najvažnija stvar bila je da je to bio njegov omiljeni posao još od djetinjstva, a kako Nejštadt kaže mnogo godina kasnije, „zahvalan sam sudbini što mi je omogućila da napravim ovaj izbor.“
-Nastaviće se-