
2006 New in Chess Alkmaar
7.nastavak
Iako je i ovdje često pobjeđivao poznate velemajstore, a njegov rejting na internetu obično prelazio 3000, rezultati na internetu nisu mu bili tako dobri kao u običnom brzopoteznom šahu. To i nije bilo iznenađujuće: prvi put je koristio računar kada je imao skoro 60 godina, i umjesto da pritiska uobičajeni taster na satu, morao je koristiti čudnu stvar zvanu miš.
Posljednjih nekoliko godina držao je časove u Halifmanovoj šahovskoj školi na Fontanki u Sankt Peterburgu, i uživo i putem interneta. Kada su dolazili učenici iz inostranstva, koristio je prevodioca, jer Čepukaitis, naravno, nije znao nijedan strani jezik. Ti časovi bili su specifični – gotovo uvijek je demonstrirao svoje pobjedničke partije i kombinacije. Iz njega je izvirala rijeka ideja, ali nije insistirao na njihovoj striktnoj primjeni – „Ako vam ove ideje ne odgovaraju, imam ih još mnogo,“ znao bi reći. Naravno, Čepukaitis nije mogao objašnjavati suptilnosti modernih otvaranja, ali je zarazio svoje slušaoce entuzijazmom i ljubavlju prema igri, pokazujući im potpuno drugačije aspekte šaha koje ranije nisu primijetili. Svim učenicima ostavljao je jedan od osnovnih postulata svoje teorije:
„Svi griješe, velemajstori i svjetski prvaci, i u ovoj igri nema posebnog trika. Kako budete sticali iskustvo, znanje i vještinu, iznenadićete se kad otkrijete da imate talenat.“
„Svi imaju talenat, pitanje je samo kako ga izvući i pokazati,“ govorio je.
Imao je obožavatelje koji su u njegovim partijama vidjeli nešto što ih je izdvajalo od hiljada drugih odigranih svakodnevno na turnirima i internetu. Meksički majstor Raul Ocampo Vargas napisao je članak nakon njegove smrti pod naslovom „Neobičan šah,“ dok je Gerard Welling iz Holandije čak sastavio malu knjigu s izborom njegovih partija. „Nisam siguran da sam unaprijedio svoje šahovsko umijeće, ali sada sam već mnogo sigurniji,“ bio je prvi komentar zahvalnog učenika iz daleke Argentine.
Razlaz s njegovom suprugom u novembru 2003. godine teško ga je pogodio; bili su zajedno skoro trinaest godina. Nakon razvoda i njenog odlaska u inostranstvo, ostao je sam u svom malom, zapuštenom jednosobnom stanu. Taj prostor više je ličio na improvizovani logor koji je koristio samo za spavanje. Jednom sedmično dolazile su sestre njegove bivše supruge da obave kućanske poslove za usamljenog čovjeka: oprale bi veš i napunile njegov prazan frižider, jer nije kupovao ništa za sebe. Malo mu je bilo potrebno, a i od tog malog uzimao je samo najmanji dio.
Vidno je propadao. Potpuno je prestao obraćati pažnju na svoj izgled, provodeći gotovo svaku noć u žestokim partijama karata.
U kartama, naravno, oduvijek je bilo prljavih igrača, ali u posljednjim godinama postali su još nemilosrdniji: od prvog dana nakupljao se veliki iznos kamata na neplaćene dugove, a nikada niste mogli znati šta bi se moglo desiti ako dug nije bio plaćen tokom dužeg vremena. Za njih je bio „meki zalogaj“, „klijent“, i prevarili su ga više puta. Ali, čak i kada je shvatao ko sjedi nasuprot njega za stolom, i dalje je nastavio igrati, vjerujući da će, uprkos svim njihovim trikovima i podvalama, njegov brzi proračun i oštra pamet dovesti do srećnog ishoda intelektualne borbe. Nažalost, ovo su bile samo iluzije, a ponekad su mu njegovi protivnici, smatrajući ga naivcem, doslovno smijali u lice.
Prije nekoliko godina, na insistiranje njegove supruge, otišao je u bolnicu i dijagnosticirali su mu rizik od srčanog udara, te mu prepisali mir i odmor. Naravno, potpuno je ignorisao ovaj savjet.
Sve do kraja, nastavio je da igrati razne kartaške igre, a u svojim posljednjim godinama, svoju skromnu penziju ulagao je u automate za igre na sreću, gotovo odmah nakon što je primao. Njegova zarada od časova i brzopoteznih turnira takođe je završavala na isti način.
Igre su bile sve za njega, a onima koji nikada nisu bili podložni ovoj strasti, ili, ako želite, zabludi ili bolesti, teško je razumjeti takvu osobu. Igrao je blic svako jutro. Naravno, s godinama se počeo brže umarati, njegove reakcije su bile sporije, ali nikada nije ni pomislio da odustane od šaha.
Do svojih posljednjih dana posjećivao je šahovski klub u Petrogradskom okrugu, gdje je redovno igrao na blic turnirima sa kotizacijama, često ih pobjeđujući. Njegovi standardni uslovi u igri protiv majstora bili su tri minute naspram pet. To je bilo za igrače sa rejtingom oko 2400. Protiv kandidata majstora, imao je dvije minute. Takođe je nastavio igrati u redovnim turnirima. Nedavna inovacija bržeg vremenskog ograničenja s dodatkom vremena nakon svakog poteza mu se svidjela: kao i prije, igrao je vrlo brzo, a njegov protivnik bi se mogao vidjeti kako nervozno gleda na sat, u vremenskoj oskudici, dok Čepukaitis nije imao puno manje vremena nego na početku partije. Međutim, nije volio računare, nazivajući ih „sporoumnima“, vjerujući da su s dolaskom računara u šah, blef i rizik nestali, te da su svi počeli igrati kako im je računar savjetovao.
Nakon što je prešao 60, imao je drugi uzlet i bio je uspješan na nekoliko turnira, a na jednom je bio vrlo blizu osvajanja titule velemajstora. 2000. godine učestvovao je na gradskom prvenstvu, igrajući protiv mladih, ali iskusnih profesionalaca. Iako je bio najstariji igrač na turniru, i jedini koji nije imao međunarodnu titulu, Čepukaitis je ostvario respektabilan rezultat, završivši s 50% osvojenih poena. Imao je 65 godina, časnu dob za penziju, ali gledajući ga, pomislili biste da je došlo do greške u kalendaru, sudeći po njegovom duhu: sve do svoje smrti, niko ga nije smatrao starcem. Generacije su se smjenjivale, igrao je sa ljudima koji su rođeni na samom početku prošlog vijeka, kao i s onima koji su došli na svijet osamdesetih godina, koji su bili iste dobi kao njegov unuk. Njegov način života se nije mijenjao: ono što je radio sa 20 godina, radio je i pola vijeka kasnije, a njegova starost nije bila mnogo drugačija od njegove mladosti.
Do kraja je zadržao svoje dječačko shvatanje života. U Lenjingradu i Peterburgu bio je više ideja, simbol, a iako je svoja razmišljanja o šahu i neke od svojih partija povjerio stranicama svoje knjige i predavanjima na internetu, u našoj memoriji ostao je više kao fenomen ili duh. Kao mit koji se pojavio u šahu u drugoj polovini 20. vijeka, a nestao je početkom sljedećeg.
Preminuo je od srčanog udara u noći između 5. i 6. septembra 2004. godine u Palangi, Litvanija, gdje je igrao na posljednjem turniru svog života. Posljednji put sam ga vidio dva mjeseca prije njegove smrti u Peterburgu. Čip je igrao na pozornici Čigorinovog kluba, tačno na istom mjestu gdje sam ga igrao na gradskom prvenstvu gotovo četrdeset godina ranije. To je bila jedina partija koju sam izgubio na tom turniru. Primijetio me i izašli smo u foaje. Čip je dosta oslabio, bio je težak, „biber“ u njegovoj kosi gotovo je potpuno ustupio mjesto „soli“, a njegova linija kose se povukla još dalje, ali je i dalje izgledao mlađe nego što su bile njegove godine. Zadovoljan što je jedan od njegovih obožavalaca iz Holandije sanjao o tome da uzme lekcije od njega, počeo je tražiti olovku, pa komadić papira da napiše adresu. Zapalio je cigaretu.
„Poslušaj, napisao sam novu pjesmu, hoćeš li je čuti?“ pitao je, i bez čekanja na odgovor, počeo je deklamovati stihove svoje posljednje produkcije.
„Tvoj potez, Čipe,“ rekao je neko, prolazeći pored nas. Čak se nije okrenuo, nastavio je entuzijastično čitati dok su minuti na njegovom satu prolazili. Na kraju, imao je toliko minuta preostalih na svom satu da je mogao završiti barem desetak partija prije nego bi njegova zastavica pala.
-Kraj teksta o Genrihu Čepukaitisu, nastaviće se tekstom o Yakovu Neishtadtu–