
2006 New in Chess Alkmaar
6.nastavak
To se takođe moglo uočiti u posveti na primjerku knjige koji mi je poklonio: „Prijatelju i velemajstoru„. I u jednom četvorostihu iz njegovih pjesama:
Još me nisu učinili velemajstorom
Možda će to biti poslije moje smrti;
U Ginisovu knjigu rekorda
Dostići ću visoko mjesto.
Možete zamisliti koliko mu je bilo drago kada je na tabeli turnira Svjetskog prvenstva za seniore u Njemačkoj ugledao: GM Čepukaitis, kada su organizatori pogrešno protumačili inicijale njegovog imena (Genrih Mihajlovič) kao titulu.
Jedan od humorističnih maksima kojima je Čepukaitisova knjiga bila puna glasio je:
„Primijetio sam da muškarci uvijek ožene pogrešne žene, a isto je i na šahovskoj tabli – povučeš pogrešan potez – greške su neizbježne!“
Čepukaitis je znao o čemu govori. Bio je oženjen pet puta, ali taj broj ne treba pogrešno tumačiti: u stvarnosti je bio vrlo stidljiv i osjetljiv. Kad bi se zaljubio, uvijek bi predlagao da svoju vezu „ozakone“. No, u životu, kao i u šahu, bio je ležeran – kada su se on i njegova druga supruga odlučili razići, jednostavno su bacili svoje matične sertifikate.
Kada se pripremao za svoj treći brak, ispostavilo se da prethodni nije bio razveden, te je zamalo završio na suđenju zbog bigamije. Njegova posljednja supruga, Tanya Lungu, šahistkinja iz Kišinjeva, bila je 33 godine mlađa od njega. Njegova knjiga nosi naziv „Sprint na šahovskoj tabli“. U stvarnosti, čitav njegov život bio je sprint, a na lažne startove nije obraćao mnogo pažnje.
Priznao je da je bio loš otac za svoje dvoje djece, ali kada se prije nekoliko godina u šahovsku grupu u Aniškovom dvorcu pojavio dječak prezimena Čepukaitis, koji je potvrdio da je unuk slavnog Čepukaitisa, djed je bio neizmjerno ponosan kada je to čuo.
Kada su se zidovi oko nacionalne tvrđave srušili, Čepukaitis je nekoliko puta putovao u inostranstvo, igrajući na svjetskim seniorskim prvenstvima u Evropi. Mnogi ljudi s kojima je godinama provodio vrijeme za šahovskim i kartaškim stolovima otišli su u Izrael, Njemačku i Ameriku. I on je jedno vrijeme razmišljao o tome da iskoristi svoje jevrejsko porijeklo kako bi emigrirao u Njemačku. Čepukaitis je bilo prezime njegove majke, a u rubrici za nacionalnost u njenom pasošu bila je upisana kao Poljakinja.
Oni koji su je poznavali opisivali su njegovu majku kao ženu karakterističnog lica, s orlovskim nosom i kovrdžavom, sijedom, nekada crnom kosom. Genrih Mihajlovič je u svom pasošu također bio označen kao Poljak. Sačuvana su dokumenta njegovog oca, Mihaila Jefimoviča Pikusa, Jevreja koji je prije rata radio kao nadzornik u Kirovskoj fabrici i poginuo u Staljingradu 1942. godine. Međutim, brak Čepukaitisovih roditelja nikada nije bio registrovan, pa tako 60 godina kasnije nije mogao ništa dokazati, i ideja o emigraciji se postepeno rasplinula.
Imao je brojne poznanike – šahiste i kartaše, partnere u brzopoteznom šahu, prijatelje za piće – ljude koji su ga znali jednostavno kao Čipa, ali nije imao pravih bliskih prijatelja. U društvu je neprestano pričao svoje šaljive priče, a veći dio života držao se svojih omiljenih, već dobro poznatih anegdota. Još kao mladić imao je sklonost ka dugim monolozima, a s godinama je postajao još rječitiji. Neprekidan tok riječi izlazio je iz njega, i druženje s njim nije bilo lako – zapravo, više mu je trebao slušalac nego sagovornik. U njegovim pričama bilo je šaha, ali najviše je bilo njega samog – njega, nenagrađenog i nepriznatog, ali, u suštini, velikog i legendarnog.

Brzopotezni šah je uvijek bio izuzetno popularan kod publike u Sankt Peterburgu. Ovdje Boris Spaski (desno) igra protiv Mihaila Talja 1960. godine.
Reakcija je došla kasnije. Njegova supruga Tanya prisjeća se da je njihov porodični život već tada patio. Bio je uronjen u svoj svijet, u svoje misli, često povučen i šutljiv. S njim – tako skromnim kada su u pitanju hrana i odjeća – domaći život nije bio lak: zahtijevao je stalnu pažnju, jer je istinski bio fokusiran samo na sebe. Čitao je sve što mu je došlo pod ruku, uglavnom se zadovoljavajući lakšim sadržajem – novinama i sjajnim časopisima, protokom informacija koje privlače pažnju, ali se ne zadržavaju, odlazeći bez ikakvih posljedica po dušu.
Ipak, kada bi naišao na njih, čitao je i knjige o historiji, književnu fikciju i trilere. Sam nikada nije posjedovao šahovske knjige, ali nakon što se njegova supruga preselila u Sankt Peterburg, s interesovanjem je čitao njene šahovske knjige.
U kasnijim godinama nabavio je računar i provodio beskrajne noći igrajući brzopotezne partije, obično pod nadimkom SmartChip. Posjetioci Internet Chess Cluba mogu potvrditi da su kasno uveče, prije nego bi isključili računare, viđali SmartChipa online, a ako bi uključili računare ujutro, primijetili bi da je Čip još uvijek igrao.
(Nastaviće se)