
2006 New in Chess Alkmaar
Čepukaitis je priznao da nikada nije uspio da popuni ozbiljne praznine u otvaranju i završnici, već ih je samo prikrivao. „Ne razumijem ozbiljan šah i smatram se beznadežnim kao ozbiljan šahista,“ govorio je više puta. Naravno, ovo je pretjerivanje, ali razlika između Čepukaitisovih rezultata u brzopoteznom šahu i na običnim turnirima bila je upadljiva – njegov rejting nikada nije prelazio skromnu granicu od 2420 poena. Zanimljivo je da je, za nekoga s talentom kakav je imao Čepukaitis, vrijeme provedeno u dubokom razmišljanju bilo negativna sila, koja je dovodila do sumnji, samoanalize i grešaka. Ovo je poznati paradoks, karakterističan za one koji igraju vođeni instinktom i osjećajem: oklijevanje i sumnja se uvlače u misaoni proces, prirodni talenat ih napušta, a njihova igra gubi originalnost.
Zanimljivo je da su se početkom sedamdesetih, kada su njegovi turnirski uspjesi rasli, njegovi rezultati u brzopoteznom šahu pogoršali. Tada je priznao: „Prije nisam ništa razumio i nisam se bojao, a sada znam da ne smijem igrati ovako i ne smijem igrati onako…“ Pored toga, odlučno je prezirno odbacivao bilo kakav razuman stil života – znao je da zakasni čak tri četvrt sata na partiju, započne partiju posle neprospavane noći i nikada se nije odvajao od cigarete. Ali, poput drugih ljudi s takvim nervnim sistemima, njegovo tijelo imalo je mehanizam odbrane: mogao je „isključiti se“, čak i na samo nekoliko minuta, gdje god mu je odgovaralo – u podzemnoj željeznici, na klupi u parku ili u fotelji u predvorju šahovskog kluba.
Iako je po profesiji bio radnik, elektro-zavarivač, u stvarnosti je, naravno, bio šahista, a partije su glavni dio života jednog šahiste. Originalni planovi i nevjerovatne kombinacije ponekad su izrastali iz gomila „otpadaka“ Čepukaitisovih partija. Tokom života odigrao je stotine hiljada partija, a gotovo sve su pale u zaborav, poput slike umjetnika koji, da bi uštedio novac na skupom platnu, slika novu sliku preko stare. Čepukaitis se nije mnogo brinuo o njihovom očuvanju, baš kao ni mađarski bogataš koji je otišao na bal u čizmama izvezenim biserima, tako labavo pričvršćenim da su otpali tokom valcera.
Čepukaitis je bio čovjek nemirnog i originalnog uma, potpuno lišen sposobnosti za refleksiju, stalno aktivan. Znao je nevjerovatan broj nevjerovatnih priča, anegdota i bajki, u kojima se istina miješala s fikcijom. S razlogom je priznao da je dosta toga preuzeo iz priča Barona Minhauzena. Često je ponavljao te priče, i nakon petnaestak minuta slušanja postajale su dosadne, ali iz pristojnosti ga niko nije prekidao. Pisao je poeziju, užasno dugačke pjesme, od kojih bi odlomke recitovao svakome ko je bio voljan slušati. Iako su u tim pjesmama bile i smiješne i tužne strofe, one su bile tipično djelo rimaša. Tokom čitanja obilno je koristio mimiku i intonaciju, očigledno uživajući u tom procesu. Njegove pjesme bile su o šahu, njegovoj omiljenoj figuri na šahovskoj tabli – skakaču, o „mješovitom otvaranju“, o tituli velemajstora, ali najviše o njemu samom. Kao što je bio skroman u procjeni svojih sposobnosti u ozbiljnom šahu, tako je ljubomorno čuvao svoju reputaciju brzopoteznog igrača. Ponekad je o sebi govorio i pisao u trećem licu, nazivajući se „legendarni Čepukaitis„; ali najčešća riječ u njegovim pjesmama bila je „ja“.

Čip recituje jednu od svojih pjesama u Čigorinovom klubu u Sankt Peterburgu 2002. godine, dok ga Viktor Korčnoj (lijevo) pažljivo sluša
Za psihologa, ova potreba za samopotvrđivanjem i dokazivanjem vlastite superiornosti vjerovatno bi bila jasan dokaz kompenzacije za neprepoznavanje njegovih doprinosa kao ličnosti, stvarnih ili zamišljenih. Uostalom, srž igre je glad za nadmašivanjem drugih, postizanjem pobjede i dobijanjem priznanja u toj ulozi. Iako je nekoliko puta ispunio norme za međunarodnog majstora, a jednom bio blizu titule velemajstora, nikada nije dobio tu zvaničnu titulu, koja je danas toliko izblijedjela, istrošena i obezvrijeđena, a to ga je povrijedilo i učinilo da se osjeća zanemarenim. Ovaj osjećaj nepravde, osjećaj da njegov talenat nije prepoznat, jasno se vidi u posljednjem retku njegove knjige, odštampanom masnim slovima: Majstor sporta SSSR-a Genrih Čepukaitis.
-Nastaviće se-