2006 New in Chess Alkmaar
Sjećam se tipične epizode iz tih dana. Bilo je ljeto 1965. godine, a u hotelu Oktjabrskaja Čepukaitis i mladi gruzijski majstor Roman Džindžihašvili odlučili su da odigraju nekoliko partija sa po tri minute za razmišljanje. Počeli su popodne, a ja sam ih napustio usred tog okršaja. Kada sam sljedećeg jutra ponovo svratio u hotel, već sam mogao čuti očajničko udaranje po šahovskom satu: protivnici su i dalje sjedili za stolom, s tim da su s vremena na vrijeme odlazili do kupatila da bi pod mlazom hladne vode koji je neprestano tekao iz slavine osvježili glave. Početne pozicije su se pojavljivale na njihovoj tabli nevjerovatnom brzinom; što nije bilo iznenađujuće, jer su se te pozicije već mnogo puta ponovile u prethodnim partijama i – iskusni igrači brzopoteznog šaha će razumjeti šta mislim – obojica su ih postavljali gotovo bez razmišljanja, kao nešto što dolazi samo od sebe.‘Oko pet ujutro imao sam prednost od jedanaest partija, ali onda je Čip došao do daha i ne samo da me stigao, nego me i prestigao,’ rekao je Džin o toj borbi. ‘Ali nema veze, još nije kraj, sada sam opet na plus četiri.’ Sat vremena kasnije, kada sam ih ponovo ostavio same, Čepukaitis ga je već sustigao…
Roman Džindžihašvili, i sam izuzetan blic igrač, prisjeća se da ovo nije bio jedini slučaj kada je jedan meč trajao toliko dugo: „Jednom sam igrao s njim pedeset sati u kontinuitetu.“ Mark Tseitlin potvrđuje da je jednom sreo Čepukaitisa u petak i igrao s njim blitz tri dana zaredom: „Rezultat je išao naprijed-nazad, plus tri na jednu ili drugu stranu, a ulog je bio rublja po partiji, ali kada smo počeli da igramo, ušli smo u to i jednostavno nismo mogli da stanemo.“Čepukaitis je više puta govorio o svojim duelskim mečevima s MihailomTaljem. Prvi od njih odigrao je u Lenjingradu, u jednom hotelu; stariji čovjek kojeg je Čip tada upoznao, a kojeg je isprva pomislio da je Mišin ujak, zapravo je bio Rašid Nežmetdinov. Čepukaitis je pobijedio majstora kombinacija rezultatom 5:2, nakon čega je Talj ušao u sobu i uključio se u igru. On je takođe odigrao sedam partija i prema Čipu gotovo sve ih je izgubio, iako je sljedećeg dana pobijedio u revanšu.
Tačno je da je Čepukaitis svaki put davao različit rezultat ovog uspješnog meča, i sada je teško provjeriti apsolutnu tačnost ove priče, ali i sam sam svjedočio duelima između Čepukaitisa i Talja više puta i mogu potvrditi da je svaki od njih pobijedio u nekim od tih borbi. I tako je bilo na nacionalnom prvenstvu u Harkovu 1967. godine. Čip je igrao svoje regularne partije brzinom uragana, kao i obično, a nakon što bi se brzo oslobodio, šetao je po sali, čekajući Talja. Kada je Miša završio svoju partiju, počinjao je blic, često uz veliko okupljanje gledalaca. Mogu posvjedočiti da je ukupni rezultat bio otprilike izjednačen i da nije bilo dosadnih partija.
Neki ljudi stvaraju trendove u šahu, a drugi ih prate. Čepukaitis nije pripadao nijednoj od tih kategorija: imao je svoju vlastitu teoriju otvaranja, potpuno izgrađenu od svojih vlastitih partija.
„Postoje dva tipa otvaranja,“ rekao je Čepukaitis. „Jedno koje igraš dobro i drugo koje igraš loše.“ On je, inače, volio stvoriti iracionalnu poziciju već od samog početka, haos na tabli, koji je nazivao „bazar“. Omiljeno otvaranje Čepukaitisa, s lovcem koji izlazi na g5 nakon prvog poteza daminim pješakom, temeljilo se na njegovom nezadovoljstvu proučavanjem drugih, stabilnijih otvaranja. Ovo je bila njegova omiljena strategija: izvući tog lovca što je prije moguće, odmah ga zamijeniti i početi da aktivira drugog.
U umjetničkom svijetu šaha, sve figure za njega bile su živa bića, ali skakač je bio njegov favorit. Više puta je priznao: „Volim skakače, bez skakača bi šah jednostavno bio dosadan.“ Kako ih sve nije nazivao – elitom faune na tabli, grbavcima, konjima, trkačkim konjima, pastuvima, kobilama. Nije bilo iznenađujuće da je, kada je vidio kako Deep Blue razmjenjuje lovca za konja u četvrtom potezu tokom partije u New Yorku protiv Kasparova 1997. godine, Čepukaitis bio oduševljen: „Napokon je računar počeo nešto da razumije o šahu!“
Petrosjan je stavio naslov jednom od svojih članaka „Otvaranje po mom ukusu, ili zašto volim potez lovac g5“. „Petrosjan se zalagao za pomicanje lovca na trećem potezu, dok ja preferiram da to uradim jedan potez ranije,“ rekao je Čepukaitis, žaleći se da je pomicanje kamikaza lovca na g5 u prvom potezu zabranjeno pravilima igre. Ovaj napad lovcem nazvao je „mješovitim otvaranjem“, smatrajući da druga otvaranja imaju „dosta toga što je ljudima već dosadilo“. Ideja ovog poteza bila je najbolje prikazana u partiji između Čepukaitisa i Tajmanova na jednom od gradskih blic prvenstava, kada je nakon poteza 1. d4 d5 2. Lg5 njegov protivnik, iznenađen, odigrao 2… e6. U tom trenutku crna dama nestaje sa table kao da Čepukaitis nije ni očekivao drugi potez, a velemajstor, rušeći figure, ljutito je rekao: „Trebao bi prodavati pivo, a ne igrati šah.“ Čepukaitis je smatrao da su hiljade ili desetine hiljada partija koje je započeo na ovaj način pružale dovoljno razloga da otvaranje nazove po njemu. „Šta ako je neki Trompowsky to igrao i prije rata, sve ideje u ovom mješovitom otvaranju razradio sam ja i samo ja,“ tvrdio je Čepukaitis. Ali niko nije ozbiljno shvatio njegovo otvaranje tih dana, a dio članka o 2. Lg5 u teoriji koji je Boris Gulko napisao nakon turnira 1967. godine u Lenjingradu, gdje je Čip ovaj potez koristio mnogo puta, nemilosrdno je izrezan od strane urednika časopisa.
(Nastaviće se)