
2006 New in Chess Alkmaar
2.nastavak
Oni koji su ga podržavali i navijali za njega uvijek su se okupljali oko njegovih partija; volio je da igra u javnosti, a dok bi njegov protivnik razmišljao o potezu, razmijenio bi poneku riječ s nekim ili mirno smotao sljedeću cigaretu, ne obraćajući pažnju na zastavicu na satu koja bi alarmantno visila.
Često je sa sobom nosio drveni šahovski sat, svoje osnovno „oruđe“, u torbi. U pravoj „mašinskoj paljbi“ na šahovskom satu, posljednji „hitac“ uvijek bi dolazio od njega, a ponekad sat nije mogao da izdrži takve lude udarce pa bi dugme odletjelo sa mehanizma. Povremeno bi zbog neopreznog pokreta sat bio pomjeren s mjesta, poput gola u hokeju na ledu, figure i pješaci bi popadali, i umjesto napadačke pozicije na tabli bi se našla haotična gomila drvenih figurica razbacanih po tabli.
Lako ga mogu zamisliti iz tog perioda: nije bio visok, s kratkim, mišićavim rukama, sitnim očima, veselim i lukavim izrazom lica te crnom, razbarušenom, blago kovrdžavom kosom u kojoj su se rano pojavile sijede. Gotovo uvijek je izgledao umorno i klonulo, oblačeći se u ispeglanu košulju i tamni, upadljiv sako. Malo ko ga je shvatao ozbiljno – čak i njegovo ime nosilo je prizvuk nečeg besmislenog, neozbiljnog i smiješnog, baš kao i šah koji je igrao.
Znao je da vara tokom partije, ali to je radio veselo i bez zlobe. Jedan od njegovih trikova bio je da u remi završnicama zamijeni lovce različite boje za one iste boje. „U takvim slučajevima ni pod kojim okolnostima ne smijete žuriti,“ objašnjavao je Čip svoju strategiju. „Nakon što promijenim boju lovca, odigram desetine besmislenih poteza dok moj protivnik ne primijeti oštru transformaciju pozicije na tabli. Tek nakon što ‘vodim’ svog partnera u novu postavku prelazim na odlučne akcije.“ Ako bi njegov zbunjeni protivnik, izgubivši sve svoje pione, predao partiju u nevjerici i pokušavajući rekonstruisati tok partije rekao: ‘Čekaj, čekaj, na početku je bilo…’ Čip, koji bi se dotad pretvarao da je nepokolebljiv, veselo bi se složio i odmah postavio figure za novu partiju.
Postojale su brojne formule za blic: klasične partije od pet minuta, tro-, pa čak i jedno- minutne partije, uz razne vrste fore. Najčešća fora koju je Čepukaitis davao bio je jedan minut protiv pet. Više puta sam bio svjedok kako je igrao s ovom vremenskom forom protiv kandidata za majstora, a često su ti protivnici tražili da se njegovih 60 sekundi striktno mjeri štopericom, a ne procjenom na šahovskom satu – naravno, tada nisu postojali elektronski satovi.“
Pored vremena za razmišljanje, bilo je i drugih važnih pitanja koja su se morala dogovoriti prije početka partije, poput toga na kojoj će strani igrača biti šahovski sat. Neupućenima ovo pitanje može izgledati potpuno besmisleno. Međutim, u blic partiji čak i dodatne sekunde potrebne da se dođe do sata koji je udaljeniji od vaše ruke mogu napraviti razliku.
Razgovaralo se i o drugim uslovima, na primjer, da li će se primjenjivati pravilo ‘taknuto -maknuto’ ili će se potez smatrati završenim tek nakon što se pritisne dugme na satu. Često bi se igrale dvije ili tri partije, što je na Zapadu poznato kao revanš ili ‘najbolji od tri’. Podrazumijevalo se da je uvijek postojao neki ulog za partiju, ali ti ulozi su mogli biti potpuno nevjerovatni, baš kao i ostatak života u to vrijeme. U jednom sjedanju Čip je mogao izgubiti i dobiti sume koje su bile mnogo veće od njegove mjesečne plate.“
Jednom sam bio svjedok meča između Čepukaitisa i jednog kandidata za majstora, kojem je Čip dao topa fore. Kao kompenzaciju, njegov protivnik je trebao ukloniti Čipovog c-piona, koji je, prema Čepukaitisovoj teoriji, imao izuzetnu važnost jer se centar mogao destabilizovati samo uz pomoć tog pješaka. Njegovo povjerenje u vlastite sposobnosti bilo je neograničeno. Nije bez razloga govorio: ‘Moraš biti potpuno siguran u sebe. Kada igraš partiju, moraš biti svjestan ko je najsnalažljiviji za tablom. To si ti. Samo ti.’
Gledajući ga kako igra, primijetio sam da nije volio pozicije u kojima postoji samo jedno rješenje; preferirao je pozicije gdje postoji više mogućih nastavaka. Osim šaha, igrao je i sve vrste kartaških igara, kao i domine i igru šmen – prilično jednostavnu igru u kojoj pobjednik pogađa tačan broj velikog snopa novčanica stisnutih u pesnici. Mogao je ‘igrati’ bilo koju igru, u bilo koje vrijeme, sa bilo kim, a ljudi poput njega su bili poznati kao ‘igrači’.“
U to doba vremenski kontrolni sistemi u šahu ostavljali su prostor za meditaciju, i ponekad sam viđao Čipa kako, usred partije, u nekoj zadnjoj sobi igra karte ili se ‘okrepljuje’ uz šmen, dok je njegov protivnik duboko razmišljao da li da postavi kraljevog topa ili daminog topa na d1. Ponekad su ga se mogli naći u ‘Lenjinovoj sobi’ fabrike, među ostalim šahistima koji su tamo radili. Skidali bi primjerke Pravde i Izvestije sa stola, zaključavali vrata, dijelili karte ili postavljali šahovske figure, i otvarali bocu. Igrali su pod budnim okom Lenjina, čija je bista bila neizostavan dio svake ‘Lenjinove sobe’
(Nastaviće se)