2006 New in Chess Alkmaar
Pametni Čip
Genrih Čepukaitis (1935–2004)
Na prvenstvu Lenjingrada u brzopoteznom šahu 1958. godine pobijedio je Viktor Korčnoj. Drugo mjesto su podijelili Boris Spaski, Mark Tajmanov i igrač prve kategorije koji je pobijedio sve velemajstore u pojedinačnim susretima. Ime tog igrača prve kategorije bilo je Genrih Čepukaitis (Genrikh Chepukaitis), skroman majstor u klasičnom šahu, ali pravi velemajstor u brzopoteznom šahu.
Rođen u Lenjingradu 1935. godine, Čepukaitis je počeo da igra šah sa 14 godina. Iako je tvrdio da je, dok je bio u vojsci, učio šah u Bakuu kod Vladimira Makogonova, a po povratku u Lenjingrad povremeno išao na časove kod Furmana i Borisenka, njegova stvarna škola bila je praksa. Priznao je:
„Smatrao sam da je savladavanje svih suptilnosti dosadno i ubrzo sam odustao od tih podučavanja. Nisam imao klasično šahovsko obrazovanje. Brzopotezni šah bio je moj veliki i jedini učitelj – naučio sam sam da pronalazim prave pozicije za svoje figure dok su sekunde prolazile.“
Zaista, brzopotezni šah postao je njegova strast i Čepukaitis je dane, nedjelje i mjesece provodio igrajući nebrojene partije. Njegovi rezultati na drugim turnirima bili su daleko skromniji, ali je u brzopoteznom šahu imao malo ravnopravnih protivnika.
Kada je prvi put postao prvak Lenjingrada u brzopoteznom šahu 1965. godine, ispred mnogih renomiranih igrača, Čepukaitis formalno nije bio ni majstor. Iako je ispunio norme za titulu majstora, kvalifikaciona komisija mu je odbila da dodijeli tu titulu nakon što su pregledali njegove partije – zaključili su da još nije spreman. Kada je sljedeće godine odlučio da igra na prvenstvu Moskve u brzopoteznom šahu, nisu mu dozvolili direktan ulazak u finale.
Stigao je noćnim vozom, pobijedio u polufinalu, proveo noć na klupi na željezničkoj stanici, i sljedećeg dana ostvario sjajnu pobjedu ispred mnogih poznatih majstora i velemajstora.
U tim godinama često je igrao na Moskovskim prvenstvima i postizao uspjehe. Posebno se s ponosom prisjećao jednog turnira na kojem nije učestvovao Tigran Petrosjan. Odluku o njegovom neučestvovanju donijela je njegova supruga Rona: „Ti si svjetski šampion. Ko će te hvaliti ako pobijediš? A ako izgubiš? Dobro je ako te pobijede Bronštejn, Talj ili Korčnoj, ali šta ako izgubiš od Čepukaitisa?“ Talj je osvojio to Moskovsko prvenstvo, dok je Čepukaitis završio kao drugi, ispred Korčnoja. Čigorinov klub u njegovom rodnom gradu ostao je glavno i omiljeno bojno polje Čepukaitisa. Učestvovao je na lokalnom prvenstvu u brzopoteznom šahu čak 47 puta. Četrdeset i sedam puta. Pobijedio je šest puta, posljednji put 2002. godine, kada je već imao više od 60 godina. Ako se desilo da ne uspije ući u finale, dobio bi ličnu pozivnicu, jer je brzopotezno prvenstvo grada bez Čepukaitisa bilo nezamislivo.
Tog dana, gledaoci su stajali na stolovima i prozorskim klupicama kluba, ne samo zato što su poznati velemajstori učestvovali na turniru, već zato što je igrao Genrih Čepukaitis – i bio je sposoban da pobijedi, i zaista jeste pobjeđivao, te iste velemajstore: Korčnoja, Spaskog, Talja i Tajmanova. Za njega je taj dan bio praznik, njegov lični praznik, i pojavio se u klubu obrijan, u snježno bijeloj košulji i s kravatom.
Tih dana, njegove kolege iz sekcije za kompresiju optičko-mehaničke fabrike, gdje je radio čitav život, mogli su se vidjeti u klubu. Nije bilo važno što jedva da su znali kako se šahovske figure kreću – nisu mogli propustiti takav spektakl: njihov Čip je došao da sruši velemajstore! Čip – tako su ga svi zvali. Iako je u posljednjim godinama nekima postao Genrih, a mladima i GenrihMihajlovič, među sobom su ga svi i dalje zvali Čip. Čip nije bio profesionalni šahista.
Čitavog svog života, sve do penzionisanja, radio je kao električni zavarivač: radni kombinezon, zaštitne naočare da ga sačuvaju od prskanja letećih iskri – sve kako bi se očekivalo. Ljudi koji su ga poznavali u tom svojstvu potvrđivali su da je bio visoko kvalifikovan zavarivač. Budio se u pet ujutro, ako bi uopšte i spavao, kako bi na vrijeme stigao do fabričkih kapija. Čovjek se mogao samo čuditi kako je uspijevao održavati takav način života: sve svoje večeri, a vrlo često i noći, provodio je uz šah. Šah je bio ono za šta je živio. Igrao je svuda: u Čigorinovom klubu, u klubovima raznih palata i domova kulture, ljeti na Kirovskim ostrvima, u parkovima i u Parku za odmor.
(Nastaviće se)