„Shvatio sam – treba napraviti buku na putu“. Andrejkin o podmlađivanju šaha i meču godine  (3.nastavak)

Ruski velemajstor vidi jasnog favorita u borbi za šahovsku krunu

Piše: Nikolaj Kandišev

„Ne razumijem kako ćemo moći da se takmičimo s momcima iz Indije“

Novinar: Na Svjetskom timskom prvenstvu u rapidu i blicu u Astani vaša ekipa zauzela je prvo mjesto u rapidu. Osim vas, u međunarodnom sastavu igrali su Danil Dubov, Vladislav Artemjev, Ekaterina Lagno i Parham Magzudlu. Koliko ovakav format ima smisla?
Dmitrij Andrejkin: Ja generalno volim timska takmičenja. Naša ekipa imala je prilično izraženu rusku osnovu. Za nas je igrao i Murzin. Od stranih igrača bile su tu i domaća šahistkinja Vafiya Darvish Al-Maamari i Kineskinja Zhu Jinyer. Turnir je prošao odlično. Ovo je stvarno jedan od najzanimljivijih događaja u godini. Ne govorim to samo zato što smo pobijedili. Bilo je stvarno zabavno. I na neki način isplativo. Sjajno organizovano takmičenje. Rado ću igrati i sledeće godine, ako me pozovu.

Imam nekoliko primjedbi na blic. Što se rapida tiče, sve je bilo u redu, i organizacijski i s igrom. Dobro sam se uklopio na četvrtoj tabli i osvojio mnogo poena. Ali u blicu organizatori su pokušali smisliti novu formulu s grupama, podgrupama i eliminacijama. Mislim da je to bilo pomalo nepotrebno.

Sveukupno, turnir je ostavio samo pozitivne utiske.

Novinar: „Ako bi ruska reprezentacija dobila pravo nastupa na međunarodnim timskim turnirima, da li biste i dalje često učestvovali na takvim takmičenjima?“
Dmitrij Andrejkin: – Reprezentacija čak i u svojim najboljim danima nastupala je otprilike jednom u dvije godine – Olimpijada, ekipna prvenstva Evrope i svijeta. Turnir koji smo osvojili 2019. bio je posljednji u klasičnom šahu. Kalendar reprezentacije nije toliko obiman. Uvijek je to dodatak individualnim takmičenjima. Klupski turniri su posebna kategorija. Jedno drugom ne smeta.

Novinar: Da li su klupski turniri značajno isplativiji s komercijalnog aspekta?
Dmitrij Andrejkin: Za reprezentaciju smo uvijek igrali besplatno. Ako bismo osvojili medalje, dobili bismo neke bonuse. Nisu bili veliki, ali su postojali. Klupska takmičenja nude garantiranu zaradu jer potpisuješ ugovor. A igranje za reprezentaciju je više stvar srca. Pripremaš se dugo, ulažeš vrijeme u kampove.

Novinar: Da li suspenzija ruske reprezentacije s međunarodnih smotri negativno utiče na razvoj šaha u Rusiji ili to nema velikog uticaja?
Dmitrij Andrejkin: Ne smatram da stagnaciju, o kojoj sam ranije govorio, treba povezivati s ovom suspenzijom. Svi ti turniri vezani za reprezentaciju dotiču 5-6 ljudi. Evropu smo izgubili jer smo prešli u Aziju. Ne znam hoće li tu biti nekih turnira. Na svjetskoj sceni nas jednostavno nema. Olimpijada se održava svake dvije godine. Na nju ide pet srećnika. Ja, na primjer, nikada nisam učestvovao, čak ni u svojim najboljim godinama. Dakle, to nije toliko značajno za profesionalne šahiste.

Novinar: Pomenuli ste nagrade za uspješne nastupe u reprezentaciji. Ako uzmemo kao primjer Uzbekistan i Indiju, čini se da se tamošnje vlasti, sportski zvaničnici i sponzori mnogo pažljivije i velikodušnije odnose prema svojim šahovskim zvijezdama.
Dmitrij Andrejkin: Potpuno tačno, čak u stotinama puta. Kod nas plaćaju tek nakon postignutih rezultata. A tamo počinju podržavati šahiste od određenog nivoa, kako bi ih podstakli da dostignu vrhunski nivo. Ne znam sigurno kako je u Uzbekistanu, ali ono što znam jeste da oni isplaćuju ogromne novčane iznose pobjednicima i laureatima Olimpijada. U Indiji je čitav sistem odlično postavljen. Zato je šahovska ekonomija malo narušena, naročito na velikim turnirima. Zašto? U Indiji sponzori počinju nudeći vrlo solidne ugovore igračima sa rejtingom od 2500. Objektivno, to je rejting koji ništa ne znači. Takav rejting ne omogućava da igrač samostalno zarađuje od nagrada, ali interno sponzorstvo daje veliku podršku. Igrač može da se fokusira na treniranje, uz tim pomagača, računare, putovanja na turnire, i sve što ide uz to. Zbog toga ekonomija šaha postaje „iskrivljena“. Ovi momci još uvijek ne zarađuju značajne nagrade, ali u njih se ulaže mnogo. I oni to moraju da isplate. Da bi se takmičili s njima, sportistima iz drugih zemalja sa sličnim rejtingom, potrebno je ili da pronađu novac, što je prilično teško, ili da rade besplatno. Jer na turnirima ovog nivoa nagrade su, iskreno rečeno, sitne. Ne možete da nadoknadite svoje vrijeme i energiju. Indijcima se to sve plaća. Nisu to samo putni troškovi, već i samo vrijeme. I tako se dolazi do toga da neki ljudi posvećuju svoj život šahu, dok drugi to već imaju kao plaćeni posao. Indiji svakako sve pohvale, ali za nas postaje sve teže živjeti od šaha.

(Nastaviće se)

https://www.sovsport.ru/chess/articles/osoznal-nado-poshumet-na-dorozhku-andrejkin-o-molodeyushhih-shahmatah-i-matche-goda

17.11.2024