Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott

15.nastavak

Morphy je 1858. godine u pariškom Café de la Régence priredio svoju čuvenu demonstraciju simultanke naslijepo na osam tabli.
U posljednjim godinama svog života Paul Morphy je pao u zaborav, povukao se prvo iz šaha, zatim iz pravne profesije, a na kraju i iz društva. Kada je umro 1884. godine — navodno od moždanog udara nakon što je, po povratku kući iz šetnje po vrućem vremenu, uzeo hladnu kupku — patio je od iluzija proganjanja, vjerujući da ljudi žele učiniti njegov život nepodnošljivim. Morphyjev otac bio je državni pravobranilac Louisiane, a zatim i sudija Vrhovnog suda Louisiane, na šta se Morphy često pozivao u svojoj težnji za priznanjem kao advokat. Morphyja je jako uznemiravalo to što ga smatraju uglavnom slavnim šahistom. Na svečanoj ceremoniji nakon njegovog trijumfalnog povratka u Ameriku 1859. godine, Quincey je rekao: „Morphy je veći od Cezara, jer je došao i bez gledanja pobijedio.” Međutim, Morphy je izjavio u govoru:
„Šah nikada nije bio i nikada ne može biti ništa drugo osim rekreacije. Ne bi ga trebalo praktikovati na štetu drugih i ozbiljnijih zanimanja — ne bi smio okupirati um ili ispunjavati misli onih koji mu se klanjaju; već ga treba držati u pozadini i ograničiti u njegove prave okvire. Kao obična igra, opuštanje od ozbiljnijih životnih poslova, šah zaslužuje visoko priznanje.“ [jedan izvor: Lawson, 1976, str. 210].
Gotovo nijedan od majstora prikazanih u ovoj knjizi ne bi se složio s Morphyjem po ovom pitanju, jer su većina njih bili ili su i dalje profesionalni šahisti. Mnogi su psiholozi, šahisti i drugi pisali o Morphyjevom psihičkom slomu, neki ga pripisujući šahu u cijelosti ili djelimično, dok drugi negiraju da je šah imao ulogu u tome. Lawson (1976) ima komentare na ovu temu, a mi ćemo se vratiti na ovo pri kraju drugog dijela.
Vrijedan pomena, kada se zaključuje Morphyjeva era, je malo poznati igrač, James A. Leonard (1841-1862) iz New Yorka, koji je pokazao veliki potencijal u igri na viđeno i sa povezom na očima. Leonard je često posjećivao Morphyjeve šahovske sobe u New Yorku, a postoji izvještaj da je jednom igrao protiv Morphyja u oktobru 1860. godine, ali rezultat nije poznat. Iste godine Leonard je osvojio drugi Njujorški hendikep turnir. Leonard je održao nekoliko simultanih partija na viđeno i sa povezom na očima, a bio je poznat po živahnom stilu igre.
Na osam tabli igrao je sa povezom na očima, a barem jednom, 16. novembra 1861. godine, igrao je deset partija sa povezom u New Yorku, postigavši rezultat +4, -4, =2 (50 posto). Iako se na prvi pogled rezultat ne čini impresivnim (snaga protivnika nije poznata), u to vrijeme ovaj rezultat bi Leonarda stavio odmah iza Paulsena po broju simultanih partija igranih na slijepo. Može se samo nagađati šta bi Leonard mogao postići da je dalje napredovao kao šahista. Nažalost, bio je žrtva Američkog građanskog rata i preminuo je sa 20 godina. Kao što je primijetio Edward Winter (1999, govoreći o Leonardu na stranicama 133-140): „Nevjerovatno je, ali današnji šahisti teško će u svojim knjigama ili čak u milijonskim bazama partija naći bilo koju Leonardovu partiju. Ovo je gruba nepravda koju treba ispraviti.“
Rado izvještavamo da je John Hilbert (2006), podstaknut Winterovim komentarima, objavio knjigu o Leonardovoj karijeri i partijama.
(Nastaviće se)