
44.nastavak
U prvoj partiji, kada je Kramnik pomjerio svog daminog pješaka za dva polja, 1.d4, mogao sam skoro da zamislim četiri odrasla muškarca u trening sali kako skaču od radosti. Naša najgora bojazan se raspršila. Negdje duboko u sebi, bio sam siguran da Kramnik neće ostaviti svoje uobičajeno omiljeno otvaranje, ali sada kada je potez odigran, konačno sam mogao da se opustim. Složili smo se brzo na remi, a ja sam se vratio u radnu sobu gdje je moj tim sjedio među kablovima i šoljama kafe, uz zvuke pjesme „Viva La Vida“ grupe Coldplay koji su odjekivali.
Sada smo bili na pragu ključne druge partije. Trebalo je da igram 1.d4 kao bijeli. Poznavajući Kramnika, shvatio sam koliko je organiziran i sistematičan u svom radu. Bio sam siguran da je sastavio uredno listu svih varijanti koje treba da provjeri, a 1.d4 bi sigurno bio dio te liste. Ipak, imao sam osjećaj da on vjerojatno neće ozbiljno shvatiti taj dio posla – slično kao što je i moj stav bio prema obrani na potez 1.e4. Kada igrate jedno otvaranje dvije decenije svog života, teško je reći sebi da bi moglo biti iznenađenja i natjerati sebe da se ozbiljno pripremate za nešto drugo.
Tokom druge partije, kada sam odigrao otvaranje i pogledao Kramnika, njegovo lice se nije promijenilo. Nije se ni približno srušio sa stolice. Upao sam u mali problem s vremenom u složenoj poziciji, pa kada je ponudio remi, prihvatio sam ga. Dva remija u dvije partije i znao sam da se ovo razvija upravo onako kako sam zamišljao – borba iscrpljivanja.
Igranje 1.d4 protiv Kramnika bilo je izuzetno zadovoljavajuće za mene. Koristeći njegov dominantni izbor otvaranja protiv njega, gotovo sam ga natjerao da se bori protiv sebe. U situacijama pod pritiskom, ovakav pristup nosi sa sobom visoku vjerojatnoću uspjeha. U ovom slučaju, sigurno je nosio prijetnju, ma koliko mala bila, da sam možda naletio na onu jednu jedinu stvar koju nije provjerio – i to bi moglo biti dovoljno da mu pokvari dan.
Nesvakidašnji znak me takođe uvjerio da moj instinkt da krenem potpuno novim putem nije bio potpuni promašaj. Imao sam predstojeće predavanje u Madras Management Association (MMA) u Chennaiju ubrzo nakon turnira u Meksiku, a bilješke koje sam pripremio za sebe bile su prepune mojih stavova o blagoslovu rizika. Razmišljao sam, „Da li ću zaista stati pred punu salu pametnih ljudi i savjetovati ih o prednostima preuzimanja rizika, dok se ja sam bojim i najmanje promjene u svojim otvaranjima?“ Moja spremnost da igram 1.d4 takođe mi je omogućila da u partijama bijelim figurama uđem sa više entuzijazma nego što bih inače imao dok bih se snalazio u dosadnoj poznatoj 1.e4. Oduvijek sam uživao u svježim problemima na tabli – i ima nešto što se može reći o tome da ne pokušavate da budete previše pametni, već jednostavno ulazite u igru sa stavom da želite da uživate.
Kada donesete odluku i držite se nje, to vašem timu daje mnogo jasnoće. Kada je vaš put jasan pred vama i preuzimate odgovornost za odluku koju ste donijeli, svi oko vas se osjećaju opušteno. Vaš tim tada može biti siguran da ne moraju oklijevati i mogu samouvjereno primijeniti svoje znanje na situaciju. Tako je bilo i s 1.d4. Jasno sam dao do znanja svojim sekundama da trebaju raditi ono što je potrebno i da ću posljedice mojih odluka snositi samo ja. To ih je oslobodilo.
Očigledno, naš stav takođe je bio uslovljen činjenicom da je to bio naš prvi meč zajedno kao tim, a naš entuzijazam za preuzimanjem rizika i pripremom za njih isplatio se u potpunosti. Možda ostavljam utisak da sam osoba koja živi u zen-ličnom miru i mogao bih se slobodno vrtjeti oko toke s molitvama u manastiru, ali istina je da uživam u preuzimanju rizika i skakanju s visoke daske. Moji omiljeni hobiji odražavaju to. Ne pronalazim ništa što je uzbudljivije od osjećaja jedinstva s oblacima i nebom dok letim paraglajderom i osjećam more na licu dok se bavim wind surfom ili se vozim na jet-skiu, loveći valove tokom odmora. Las Palmas na Kanarskim Ostrvima oduvijek je bila moja omiljena destinacija na listi želja koja je bila ispunjena mojim željama za avanturom.
Jedna od ideja koja se pojavila kasno u našim pripremnim mjesecima pred prvenstvo bila je Rustamov nov pristup klasičnoj Polu-Slavenskoj odbrani. Iskoristio je nju protiv Gelfanda godinu dana ranije. Činilo se da dobro destabilizuje poziciju. Tada je to bila samo jedna od 10 stvari koje je Kramnik možda razmatrao, ali se činilo kao dobra opcija za prebacivanje igre na moju teritoriju.
Zaljubili smo se u ovu varijantu, ali smo takođe shvatili da će trebati puno rada kako bismo se suočili s olujom meča za svjetskog šampiona. Nazvali smo je Kasimovom ‘bebom’ Meran, jer je to bila njegova ideja. Meran je dobio svoje ime po gradu u Južnom Tirolu, koji je nekada bio dio Austrije, ali je kasnije pripao Italiji i preimenovan u Merano nakon Prvog svjetskog rata. Grad je bio domaćin turnira 1924. godine na kojem je Rubinstein koristio Meran sistem kao Crni da pobijedi Ernsta Griinfeld. Smiješna stvar je da je svaki put kada bismo pomislili da to dobro funkcioniše i da imamo situaciju pod kontrolom, jedan od članova mog tima izvršio dvostruku provjeru i javio nam da je čitava linija propala. Jasno je bilo da to po svojoj prirodi nije stabilna varijanta, a učvrstiti je bilo je poput hodanja po žici. Ono što je zabrinjavalo je to što problemi s tom varijantom nisu prestali ni nakon što smo stigli u Bon.
(Nastaviće se)