
GM David Smerdon tokom intervjua sa GM-ovima Fabianom Caruanom i Cristianom Chirilom
Foto: C-Squared podcast
Ljudi precjenjuju svoju sposobnost da uhvate varalice, otkriva šahovski velemajstor i istraživač
Piše: Pedro Pinhata
4. novembar 2024,
Ljudi nisu mnogo uspješniji od pogađanja kod bacanja novčića, kada pokušavaju da pogode da li njihov protivnik vara u šahovskoj partiji. To je zaključio velemajstor i istraživač ekonomije David Smerdon nakon što je proveo dva eksperimenta kako bi testirao sposobnost ljudi da prepoznaju varalice.
Ovo otkriće objavljeno je u nedavnoj epizodi podcasta C-Squared, koji vode velemajstori Fabiano Caruana i Cristian Chirila. Možete pogledati čitavu epizodu ispod ili nastaviti čitati za sažetak:
Smerdon je docent ekonomije na Univerzitetu Queensland u Australiji. Prema njegovim riječima, dio njegovog istraživanja posvećen je „pomaganju šahovskom svijetu na razne načine.“ Smerdon, koji radi na nekoliko projekata vezanih za varanje, govorio je uglavnom o dva eksperimenta.
„Izazov varanja“
Prvi eksperiment nazvao je „Izazov varanja“, turnir sa osam igrača u dvokružnom formatu, s igračima različite snage (od 1600 do 2300 rejtinga). Prije svakog kola, Smerdon bi određenim igračima rekao da će dobijati predloge od šahovskog softvera u ključnim momentima partije, što je on odredio.
Na kraju turnira, igrači su mogli iskoristiti poene koje su zaradili da optuže druge igrače za varanje. Uspješna optužba donijela bi im dodatni poen, dok bi izgubili poen koji su uložili ako bi pogriješili. Biti uhvaćen u varanju donijelo bi igračima dodatni gubitak poena. Prema Smerdonu, ovaj format je podstakao igrače da pokušaju da uhvate varalice i da varaju, ali da pritom ostanu neotkriveni.
Ovaj eksperiment doveo je do intrigantnih zaključaka: „U pogledu uspješnosti optužbi, tačnost je bila 69%,“ rekao je Smerdon. „50% bi bilo slučajnost, dakle bolje je od slučajnosti, ali ne mnogo bolje.“
Pored toga, eksperiment je pokazao kako varanje utiče na igrače (na varalicu i na žrtvu) i koji faktori podstiču sumnju.
Očekivano, igrači koji su mislili da su suočeni s varalicom igrali su slabije, ne samo tokom te partije nego i tokom čitavog turnira. Većina ih je prijavila osjećaj neminovnosti i nemoći, što se prenosilo na naredne partije.
Zanimljivo otkriće bilo je da su i same varalice igrale lošije kada su znali da će oni koristiti pomoć šahovskog softvera. „Porast kvaliteta partija dolazio je od poteza uz pomoć softvera, ali su tokom ostatka partije bili toliko ometeni (…) i osjećali su se pomalo krivima.“
Ovi nalazi dovode u pitanje ideju da igrači mogu značajno podići svoj rejting uz samo nekoliko predloga po partiji. Smerdon je pomenuo da bi to imalo smisla ako sve ostalo ostane jednako, ali u praksi igranje uz varanje nije isto što i igranje pošteno.
„To je ono što u ekonomiji zovemo ceteris paribus situacijom. Ako je sve ostalo isto (…) onda će se to dogoditi,“ rekao je Smerdon. „Problem je što, u igri u kojoj znate da dobijate poteze, ništa nije isto jer ne igrate sa svojom uobičajenom snagom.“ Nastavio je: „Možda varalice vremenom postanu bolje u tome, ali mislim da je i dalje veoma teško igrati na svom pravom nivou kada znate da varate i da će ti potezi u nekom trenutku doći.“.
Smerdonov „Izazov varanja“ takođe je naglasio zanimljive uvide u ono što pokreće sumnju na varanje. Ispostavilo se da razlika u rejtingu između igrača i broj poteza koje bi varalica igrao uz pomoć softvera nisu činili igrače sumnjičavijima.
Umjesto toga, najvažniji faktor bio je koliko loše je žrtva igrala. Igrači koji su pravili najviše grešaka imali su veću vjerovatnoću da optuže protivnika za varanje, bez obzira na to da li je protivnik zaista varao ili ne.
„Najvažnija stvar koja predviđa da li ćete optužiti [protivnika za varanje] je ako napravite više grešaka u partiji,“ rekao je Smerdon.
Istraživač je ponudio svoju teoriju o tome zašto se to događa: „Moja najjača sumnja je da je to na neki način unutrašnji način da se krivica za lošu igru prebaci na nekog drugog. (…) Ne želim da prihvatim da je to moja greška; znam da postoji šansa da moj protivnik vara, pa nesvjesno, možda, povećavam svoju sumnju.“
Test „Možete li uhvatiti varalicu“
Smerdon je takođe proveo još jedan eksperiment, vjerovatno najveći eksperiment o varanju u šahu ikada sproveden u svijetu. Ovaj put, uspješnost u otkrivanju varanja bila je još slabija: u prosjeku oko 54%.
Test je bio u obliku upitnika sa sedam različitih partija. Učesnici su mogli vidjeti čitave partije i ocjenu šahovskog softvera nakon svakog poteza. Također su mogli analizirati partiju pomoću drugih softvera. Zatim su morali odgovoriti da li je jedan od igrača varao ili ne.
Više od 4.000 ljudi je učestvovalo u testu i verifikovalo svoj rejting (preko FIDE ID-a, Chess.com korisničkog imena itd). Rezultati su, s mnogo većim uzorkom, bili značajno lošiji.
Smerdon priznaje da je ovaj test bio znatno teži: „To je zaista težak zadatak jer vam je dato sedam nezavisnih partija, nije kao da pratite jednog igrača kroz čitavu partiju.“
Ipak, rezultati su ga šokirali. „S uzorkom koji je tako velik, ipak biste pomislili da možete postići bolje od prosječnog uspjeha,“ rekao je. „Stvarno smo loši u ovome. Svi smo stvarno loši u ovome.“
Prema rezultatima, jači igrači ipak imaju veću šansu da uhvate varalice. Međutim, šahovsko iskustvo, definisano kao koliko dugo igrač igra šah, ima najveći uticaj. Ipak, čak i igrači sa više od 10 godina iskustva imali su samo 58% uspješnosti. Caruana, koji je prošao test, postigao je rezultat 3 od 7.
„Mogu reći da je ovo veoma težak zadatak,“ rekao je Smerdon o procjeni da li drugi igrač vara. „Mislim da je to mnogo teže nego što ljudi prepoznaju. Postoji nekoliko igrača, veoma jakih igrača, koji precjenjuju svoju sposobnost u značajnoj mjeri.“
Možete pogledati Smerdonove slajdove s prezentacije koju je upravo održao u Saint Louis Chess Clubu o varanju u šahu ovdje.