Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott
McFarland & Company, Inc., Publishers


Dio I
Istorija šaha naslijepo
Još prije Filidora (Philidora)
Veliku pažnju koju je Francois Philidor (1726–1795) dobio za igranje dvije ili tri simultane partije naslijepo u sredini do kasnog osamnaestog vijeka izazvala je opšte čuđenje i posebnu zainteresovanost za ovaj oblik šaha. Savremeni izvještaji u pariskim i londonskim novinama prilično su vjerodostojno, iako senzacionalistički, opisivali njegova dostignuća, ali nisu bili svjesni da su mnogo ranije arapski, perzijski, grčki, italijanski i španski igrači već dostigli ili čak nadmašili njegova dostignuća. Dakle, usprkos uobičajenom vjerovanju, Philidor nije bio prvi koji je igrao naslijepo protiv više protivnika istovremeno. Prvo ćemo smjestiti njegova dostignuća u odgovarajući kontekst.
Monumentalno djelo „Istorija šaha“ Harolda J.R. Murraya (1868–1955), prvi put objavljeno 1913. godine, a ponovo štampano 2002, smatra se najvažnijom knjigom o šahu ikada napisanom na engleskom jeziku, prema istaknutim šahovskim enciklopedistima Davidu Hooperu i Kennethu Whyldu (1992). Murray je bio savršeno pripremljen za ovako veliki zadatak, koji je zahtijevao najmanje 14 godina istraživanja i učenje arapskog jezika (uz sticanje vještine u nekoliko drugih jezika). Njegov otac bio je glavni urednik Oksfordskog engleskog rječnika i posjedovao je radne navike, jezične vještine i preciznost koje je prenio na sina. Murray u svom djelu navodi mnoge reference o igranju šaha naslijepo, a za igrače prije Philidora fokusira se na prikupljene izvještaje. Međutim, ne ignorišemo kontradiktorne ili dodatne izvore informacija, naročito ako su dobro utemeljeni.
Izvještaji o šahu naslijepo stoljećima prije Philidora nisu dovoljno detaljni niti pouzdani da bi podržali čvrste zaključke o kvalitetu igre naslijepo u poređenju sa igrom na vidljivoj šahovskoj tabli, niti o maksimalnom broju partija koje je neko mogao istovremeno da igra. Ipak, među najjačim igračima svakog perioda postojali su oni koji su mogli igrati bar jednu partiju naslijepo, a u nekim slučajevima do četiri ili pet odjednom. Postoji izvještaj o igraču koji je igrao 10 partija istovremeno. Često bi takve simultane partije pratile i igre na vidljivom šahovskom polju—a vrstu nastupa koju su tokom dvadesetog vijeka davali i veliki Aljehin i drugi.
Prema Hooperu i Whyldu, prvi način igranja šaha naslijepo podrazumijevao je da igrač nosi povez preko očiju, uz dozvolu da dodiruje figure na table ispred sebe. Ali u većini nastupa nakon šesnaestog vijeka, igrač bi sjedio okrenut leđima protivnicima ili u drugoj sobi, sa ili bez poveza, što je očigledno bilo nepotrebno, ali je stvaralo dramatičniju atmosferu za posmatrače. Koliko znamo, ne postoji jasan zapis o tome koji su rani igrači naslijepo koristili ovu metodu dodirivanja figura niti koliko često se to dešavalo.
Murray je otkrio nekoliko izvještaja o šahu naslijepo u arapskim i perzijskim spisima iz perioda još od 700. godine nove ere. Posmatrač iz devetog ili desetog vijeka izjavio je za jednog igrača naslijepo da mora biti „u savezu sa đavolom“.
Pisac iz jedanaestog vijeka, al-Mavardi (umro 1058), naveo je da je Sa’id bin Džubejr, crni igrač (665–714), bio veoma uspješan u šahu naslijepo. Hooper i Whyld smatraju da je Sa’id možda bio prvi koji je okrenuo leđa tabli i figurama, umjesto da ih dodiruje. Po profesiji je bio sudija, a u praksi bi mu rob saopštavao poteze protivnika, nakon čega bi on rekao robu koji potez da napravi kao odgovor. Prema Murrayu (str. 192), al-Mavardi je rekao da je Sa’id mogao igrati na slijepo jednako dobro kao i običan šah. Naravno, Sa’idovi protivnici možda su bili toliko slabi da gledanje na tablu nije imalo mnogo značaja za lakoću s kojom je pobjeđivao. Sa’idov savremenik, Muhamed bin Sirin, takođe je bio poznat po igranju šaha na slijepo i po tumačenju snova. Morao je imati živu maštu i zavidnu domišljatost, što možda ima ili nema veze sa njegovom vještinom u šahu na slijepo.
Saracenski igrač Buzecca (ponekad se piše kao Bučeča ili Borzaga) često se navodi kao prvi koji je mogao da igra više partija šaha istovremeno bez gledanja na tablu. Talijan Giovanni Villani opisao je Buzeccinu posjetu Firenci 1266. godine, gdje je istovremeno igrao protiv tri najbolja igrača u gradu, vodeći dvije partije naslijepo i jednu na vidljivoj tabli (Murray, str. 428). Buzecca je pobijedio u dvije partije i remizirao jednu, ali nema zapisa o tome da li se remi desio u partiji naslijepo ili na vidljivoj tabli. Ovo je najraniji zabilježeni izvještaj o igranju šaha naslijepo u Evropi.
Drugi izvještaji potvrđuju dominaciju arapskih igrača od ranih dana šaha do šesnaestog vijeka. U 1300-im, praksa igranja šaha naslijepo bila je široko rasprostranjena u arapskom svijetu. As-Safadi (umro 1362) prisjeća se da je gledao ’Ala’addina, koji je bio slijep, kako igra šah sa plemstvom u Egiptu i „potpuno ih pobjeđuje“ (Murray, str. 204). ’Ala’addin je, prema izvorima, bio vojnik, što sugeriše da nije bio rođen slijep već je možda izgubio vid u borbi. Možda je bio dobar igrač i prije toga, i postavlja se pitanje da li mu je bilo dozvoljeno da dodiruje figure, kao što je to često omogućeno slijepim igračima kroz istoriju, uključujući današnje vrijeme. As-Safadi također spominje igrača na slijepo po imenu An-Nizam al-Ajami kojeg je vidio u Damasku 1331.
(Nastaviće se)