Anand: Mind Master (33.nastavak)

33.nastavak

Pretpostavljam da ovdje trebam da govorim za sebe. Igranje šaha dolazilo mi je prirodno od malih nogu i imao sam dar za to. U stvari, moj „dar“ možda objašnjava zašto me uopšte privukla ta igra – to je kada vam nešto intuitivno ima smisla i odmah privlači vašu pažnju; dolazi do vas skačući i iznenada se usađuje u vaš um.

Dok sam odrastao, fascinirala me je genijalnost matematičara Srinivase Ramanujana. Dobio sam njegovu biografiju, „Čovjek koji je znao beskonačnost“, kao poklon i bio sam očaran njegovom pričom – ovo je bio dječak koji, bez formalnog obrazovanja u matematici, smišljao analize i zaključke koje njegovi vršnjaci na uglednim stranim univerzitetima nisu imali, i koji je imao dubok i izvanredan uticaj na ovu oblast. Sjećam se da sam čitao o našim zajedničkim korijenima – obojica smo iz južne indijske države Tamil Nadu (njegova porodica bila je iz Kumbakonama, a moja iz Mayiladuthura, tada Mayavaram, manje od 40 kilometara udaljeni) – i kako je pravio bilješke o svojim zapažanjima u slabo osvijetljenoj lampi bez pristupa matematičkim knjigama. Na neki način, njegova priča mi je bila bliska, možda zato što sam većinom samouki u sportu koji sam igrao, daleko od središta učenja šaha, Sovjetskog Saveza.

Isto tako, bilo je mnogo drugih koji su počeli baviti se sportom otprilike u isto vrijeme kao i ja, ali su se s vremenom udaljili i postigli uspjeh u drugim oblastima. Možda je njihova sposobnost u nekoj drugoj oblasti izašla na vidjelo. Izuzetni Joshua Waitzkin, koji se u uzrastu od sedam godina suprotstavljao šahovskim igračima u New Yorku u Washington Square Parku i osvojio svoj prvi nacionalni šampionat sa devet godina, kao tinejdžer se našao u vrtlogu javnih očekivanja nakon što je knjiga o njemu, koju je napisao njegov otac, pretvorena u filmski hit.

Kasnije, jednostavno više nije mogao podnijeti šah. Suočio se s krizom zbog osjećaja otuđenosti od sporta koji je duboko volio, te je odlučio da ga napusti i krene u potragu za nečim novim. Počeo je meditirati, proučavati psihologiju i filozofiju, i sa 21 godinom napravio ono što se činilo kao iznenadni – ali na kraju uspješan – prijelaz sa američke šahovske scene na kinesku borilačku vještinu Tai Chi Chuan.

Takođe, postoje i drugi koji su privučeni šahom i postižu izvanredne rezultate, ali se možda zbog pretjeranog treninga i zasićenosti prerano izgore i odustanu.

Iako je bilo jasno da sam bio nadaren, nisam imao ozbiljan proboj sve do ljeta 1983. godine, čarobne godine kada su se moji rezultati odjednom počeli značajno popravljati. Bio sam okružen igračima koji su jednako naporno radili na svojoj igri, ali nekako je moj mozak sve to povezao na pravi način, i te godine sam osvojio dva važna otvorena turnira, na kojima su učestvovali i igrači sa višim rejtingom, u Tamil Naduu, zatim sam osvojio Nacionalno prvenstvo do 16 godina sa savršenim rezultatom od 9/9, i kvalifikovao se za Svjetsko prvenstvo do 16 godina – sve to u istoj godini.

Ono što je ostalo konstantno tokom tog perioda bila je moja sposobnost da igram brzo. To mi je dolazilo prirodno i razvijalo se tokom godina provedenih igrajući brzopotezni šah u Taljevom šahovskom klubu. Za sport koji je po prirodi karakteristično promišljen, igra na brzinu može igraču donijeti reputaciju nepromišljenosti i ludosti. Međutim, moj otac, koji je inače vrlo disciplinovan, podsticao me da budem intuitivan za tablom, i nalazio sam tiho odobravanje u njegovim riječima: “Vnakku fast aadanam rta ni aadu, baba. Ako želiš igrati brzo, igraj brzo, sine.” Zbog toga sam kao tinejdžer zaradio nadimak “Munjeviti klinac”, s kapom spuštenom preko lica. (Počeo sam nositi kapu više iz potrebe nego kao modni izbor. Igrač iz Thanea, Arun Vaidya, kojeg sam često sretao na nacionalnim turnirima, imao je iritantnu naviku da vrti svoj privjesak oko kažiprsta, pa sam počeo nositi kapu da bih se zaštitio od tog ometajućeg zvuka.)

Međutim, nije se radilo samo o brzom igranju. Stari prijatelj iz juniorskih dana, kanadsko-ruski igrač Evgeny Bareev, primijetio je da imam jedinstven dar – mogao sam vidjeti više na tabli u prvoj minuti nego većina igrača. Ipak, uz to je uočio da mi je teško bilo nadograditi svoj početni utisak ili dublje analizirati pozicije i otkriti skrivene resurse. Bilo je to kao da mi mozak jednostavno isključi u određenom trenutku. Bila je to slaba tačka na kojoj sam morao raditi. Nije bilo dovoljno samo reći sebi da moram duže razmišljati prije nego što povučem potez; znao sam da moram temeljito trenirati u analiziranju određenih pozicija da bih pronašao način kako da idem dublje. Tokom čitave karijere, moji treneri su mi govorili da više razmišljam o određenim pozicijama i da na tabli tražim one u kojima bih mogao dozvoliti svom prirodnom talentu da preuzme kontrolu.

(Nastaviće se)