
25. nastavak
Bilo je nekoliko rapid i blic turnira koji su završili katastrofalno za mene – u Berlinu 2015. godine, gdje sam završio kao dvadeset peti u rapidu (i dvadeset drugi u blicu), te u Dohi 2016. godine, gdje sam završio na šesnaestom mjestu u rapidu, na primjer. Parovi su se sporo objavljivali, sala je bila premala za broj učesnika i bila je pretrpana, tako da sam se našao kako besciljno lutam između partija. Bez nečeg konstruktivnog da radim, traženje nekoga za razgovor ili besciljno šetanje nikako nije idealan scenario, jer to polako zamara um. Da bih izbjegao sličnu situaciju kasnije, u Rijadu 2017. godine, gdje sam osvojio titulu u rapidu, ponio sam laptop na mjesto događaja kako bih mogao sjesti negdje i rješavati šahovske probleme, ili čak gledati nešto, samo kako ne bih šetao unaokolo osjećajući se besciljno. To je funkcionisalo odlično. Rijad je takođe bio sjajno organizovan, pa sam imao stolicu da sjednem između partija. To možda nije bilo moguće na drugim turnirima. Kada je riječ o rutinama, morate pronaći ravnotežu između onoga što želite da radite i onoga što je moguće u datoj situaciji.
Viswanathan Anand protiv Alexandera Beljavskog (1-0)
(Bijeli) (Crni)
1993 PCA Kvalifikacije, Groningen
BIJELI DOBIJA
Možda je to bio samo optimizam mladosti, ali odlučio sam da se upustim u varijantu za koju je Beljavski mogao da bude veoma dobro pripremljen. To se isplatilo sjajno. Otkrio sam potez koji postavlja ozbiljne probleme za crnog. Uradio sam to na svoj tipičan način: potpuno sam se posvetio otvaranju, a onda, kad je bilo prekasno za povratak, suočio se s izazovom i dao sve od sebe.
Za efikasnu strategiju ključna je priprema u svim aspektima kako bi vaša taktika funkcionisala besprekorno. Pristup ne smije biti jednostran. Bilo da uzimate u obzir različite perspektive, držite um otvorenim za raznovrsne izvore učenja, vizualizujete teške, nepoznate scenarije i suočavate se s njima kroz praksu, njegujete disciplinu i rutinu koja vam donosi mir u stresnim situacijama — sve to na kraju doprinosi trenutku uspjeha.
NEW YORK, NEW YORK
NASTAJANJE ŠAMPIONA
U trpezariji našeg hotela u Wijk aan Zeeu, gdje smo stigli na godišnji turnir u januaru 1998. godine, Karpov je sjedio za stolom ispred nas, dovoljno blizu da čujemo, klimajući glavom na pitanja novinara. Postavljeno mu je pitanje o svjetskom šampionatu kojeg smo nedavno odigrali — Karpov je pobijedio — u Lausannei, samo nedjelju dana ranije. Kao nastavak tog pitanja, novinar je postavio pitanje o mojim budućim izgledima da postanem svjetski šampion. „Ah, pa, Vishy je fin momak,” Karpov je rekao sa zadovoljstvom, „ali jednostavno nema karakter za veliku pobjedu.”
Aruna, koja je sjedila pored mene, takođe je čula sarkastičnu primjedbu. Zabola je svoju viljušku u zdjelu s voćem i ostatak obroka pojeli smo u tišini. Njegove riječi su me pogodile. Bio je to izrazito neugodan osjećaj biti viđen kao dobar igrač koji nema dovoljno uvjerenja da ostvari velike pobjede.
Etiketa „finog momka“ zalijepila se za mene još od svjetskog šampionata Profesionalne Šahovske Asocijacije (PCA) protiv Kasparova na platformi za posmatranje Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku u septembru 1995. godine. Taj meč ostao mi je urezan u sjećanju iz mnogih razloga. Za početak, nisam saznao da je mjesto održavanja premješteno s prvobitno određene njemačke lokacije u Kölnu na 107. sprat njujorškog nebodera sve dok nisam već rezervisao sobe za sebe i svoj tim od četiri sekundanta u Njemačkoj.
Moj tadašnji trener bio je Ubilava, a tim su činili i Patrick Wolff; Jon Speelman, koji je ranije bio dio tima sekundanata Nigela Shorta tokom njegovog meča protiv Kasparova 1993. godine; te Artur Jusupov, koji je radio sa mnom tokom finala mečeva kandidata protiv Gate Kamskog u Las Palmasu, kao priprema za meč s Kasparovom. Bacili smo se na tromjesečni rad u mojoj kući u Madridu, analizirajući i pripremajući se za moju prvu priliku da osvojim titulu svjetskog šampiona.
Zatim, dva mjeseca prije samog meča, u septembru, prvobitni nagradni fond od 1,5 miliona dolara smanjen je za 10 procenata, navodno kako bi se pokrili „troškovi organizacije“ PCA. Uslovi su propisivali da će dvije trećine iznosa otići pobjedniku, a ako meč završi neriješeno, Kasparov bi zadržao titulu PCA Svjetskog prvaka, a nagrada bi se podijelila između nas. Pravila i teren pripadali su Kasparovu. Nisam bio konsultovan ni o jednoj odluci. Bilo je gotovo kao da sam bio stranac, sletio na meč s udaljene egzoplanete.
Bio sam novajlija na velikoj sceni. Sa 26 godina imao sam nekoliko nastupa na takmičenjima kandidata u svojoj biografiji, ali nisam imao pojma koliko naporan može biti meč za titulu svjetskog šampiona. Kasparov, s druge strane, postavio je standard za temeljnu teorijsku pripremu, bio je uronjen u šahovsku istoriju, a pošto je odrastao u Sovjetskom Savezu, družeći se s legendama poput Mihaila Botvinika i Borisa Spaskog, posjedovao je perspektivu za ovakve susrete koju ja očigledno nisam imao. On je već bio petostruki svjetski prvak i rangiran kao broj 1 na svijetu; možda sam ja bio drugi na listi, ali u poređenju s njegovim bogatim iskustvom u mečevima, moje iskustvo je praktično bilo ravno nuli.
(Nastaviće se)