
24.nastavak
Ponekad, neobične melodije se vrte u krug u mojoj glavi, poput Akhilove dječije pjesmice „Pat a Cake“, koju nisam mogao prestati da mumlam tokom jednog od tie-break mečeva u meču za svjetskog šampiona 2012. godine protiv Gelfanda.
Rutina je još jedan ključni aspekt pripreme. Može se činiti kao manje atraktivan aspekt, ali pridržavanje rutine zapravo se odnosi na disciplinu i fokus. Ako se držite rutine, možete uštedeti mnogo energije na raznim stvarima i moći ćete da razmišljate kada ste za tablom. Poznato je da je izbor Steva Džobsa da nosi majicu sa visokim okovratnikom kao svakodnevnu radnu odjeću, kao i Markov Zakerbergov sivi T-shirt, ostavio ga sa jednom stvari manje o kojima treba razmišljati ujutro i više vremena za razmišljanje o vođenju uspješnog i rastućeg biznisa.
Kada su u pitanju rutine, ekvivalent teniskog igrača koji je izbirljiv oko svog reketa ili kriket igrača koji se brine o dršci svog batuta za mene bi bio dolazak u grad gdje treba da igram na turniru nekoliko dana ranije. Šetam njegovim ulicama, tražim restorane i isprobavam neke od njih – to je način na koji se pripremam i upoznajem sa mjestom, tako da se osjećam prijatno i smireno do trenutka kada meč počne. Možda to nema nikakve veze sa time da sam zatvoren u sobu, osjećajući dah svog protivnika na sebi, ali mi smiruje misli, skoro kao da sugeriše da su iznenađenja iza mene.
Postoje aspekti moje rutine koji su daleko od strategije ili logike – možda čak i od zdravog razuma – ali su se izborili i uvukli u moj raspored i ostali. Na primjer, košulje koje nosim na mečevima. Nije mi previše stalo do njih, ali bi mi moglo biti teško da previdim da je neki dio moje garderobe možda iznad ostalih djelova. Imam crnu košulju sa crvenim prugama i bijelom kragnom koja bi lako mogla osvojiti priznanje za ‘najsrećniji’ predmet. Nosio sam je kada sam pobijedio Aroniana i Topalova i igrao nerješeno sa Sergejem Karjakinom kako bi se kvalifikovao na turniru kandidata 2014. godine u Hantij-Mansijsku. Prva misao koja mi je pala na pamet bila je: „Sjajno, to je smrtonosno!“ Usput, takođe sam je nosio kada sam pobijedio Aroniana godinu dana ranije u Wijk aan Zee-u, u jednoj od mojih najboljih partija svih vremena, kao i tokom nekih od mojih pobjedničkih nastupa 2007. Ne mogu poreći, međutim, da je lako zapamtiti samo dobre trenutke i misliti: „Oh, ovo je moja najsrećnija košulja,“ i zaboraviti na trenutke kada sam izgubio dok sam je nosio. U Rijadu, na svjetskom prvenstvu u brzopoteznom i brzopoteznom šahu 2017. godine, odustao sam od ovog načina razmišljanja.
Nosio sam sve košulje koje sam spakovao za turnir i moji rezultati se nisu poboljšali sve do nedavno. Mogu postati prilično opsesivan oko malih stvari. Postoje određene olovke koje sam koristio jednom ili dvaput za bilješke tokom mečeva, i želim ih koristiti ponovo, ili smjenjujem olovke za svoje partije crim i bijelim figurama i držim se te rutine. Ponekad ću sjediti za doručkom misleći da ako ne pojedem omlet, mogu izgubiti partiju, ili ako pojedem nešto dodatno, to će me koštati poena. Bilo bi smiješno pomisliti da bilo koja od ovih stvari može uticati na ono što na kraju radim za tablom, ali prije partije um je uvijek u potrazi za poznatim spoljnim obrascima ili rutinama kao signalima za utjehu. Pretpostavljam da svaka situacija u kojoj je ishod važan budi iracionalno u ljudima. Stvarna uzročno-posledična veza je manje značajna od zabrinutosti koja dovodi do takvih misli.
U odsustvu rutine, ili obaveza koje popunjavaju praznine između partija, ako svoje vrijeme provodim baveći se nasumičnim aktivnostima, to se loše odražava na mene.
(Nastaviće se)