
(23. nastavak)
Određene situacije mogu zahtijevati i da preuzmete rizik za koji niste 100 posto sigurni. Imao sam oba tipa iskustava – onih u kojima sam donio odluke u zadnjem trenutku i one su se isplatile, i onih u kojima sam igrao poteze o kojima znam malo dublje i završio katastrofom. Najbolja metoda je, naravno, imati malo iznenađenja u rukavu. Možda znate nekoliko stvari o tome i s čim se suočavate, i odlučite preuzeti rizik – ali morate imati određenu toleranciju na činjenicu da možda ne znate sve detalje sami. Naravno, ono što započinjete ne bi trebalo biti potpuno nasumično, kao što su pozicije i ideje o kojima ne znate apsolutno ništa. Želite iznenaditi svog protivnika i ne biste trebali da iznenadite sami sebe. Treba da postoji polazna tačka, neki rad obavljen u osnovi, kako ne biste počinjalii od nule kada želite da odigrate nešto potpuno drugačije na tabli, kada želite da improvizujete i pronađete svoj put kroz nove situacije.
Kada imate čak i najmanju pripremu, možete pokušati da preokrenute šanse u svoju korist. Bio sam takođe nekada i ja iznenađen. Klasičan primjer ovoga je Zmajevka, koju je Kasparov koristio protiv mene tokom našeg meča za svjetskog šampiona 1995. godine.
Zmajevka je varijanta Sicilijanske odbrane koja nosi ime po sličnosti strukture crnih pješaka na kraljevom krilu sa konstelacijom Draco na sjevernom nebu, poznatom kao Zmaj. Obično se fijanketira lovac na dijagonali h8-a1. Kasparovljeva primjena ovog otvaranja me potpuno iznenadila u jedanaestoj partiji, što me navelo da napravim grešku i izgubim partiju. Ponovo je upotrebio to otvaranje u trinaestoj partiji i iako sam do tada imao dobru predstavu o tom otvaranju, napravio sam drastične greške i bio sam opet izgubljen. Odjednom je Zmajevka izgledala kao genijalan izbor. Ispostavilo se da je to otvaranje mnogo bolje funkcionisalo nego što je trebalo zbog svog iznenađenja i psihološkog efekta koji je imalo na mene.
Ne mora uvijek biti riječ o izvršavanju napada; ponekad čak i prijetnja napada može biti efikasnija od samog izvršenja. Na tehničkom nivou, sačuvao bih neki manevar u rezervi dok okolnosti ne zahtijevaju da ga izvedem. Poenta je zbuniti protivnikov um. Samo pokazujući prijetnju, poput usmjeravanja snaga prema neprijateljskom kralju, ima veći efekat jer je većini ljudi mnogo teže nositi se s nejasnom opasnošću nego sa specifičnom opasnošću na koju trebaju odgovoriti. To ih navodi da izgube fokus dok razmatraju mogućnosti nepoznatog napada.
Otkrio sam da, dok težite savršenstvu, potpuno uranjanje u određenu varijantu ili ideju može biti korisna metoda učenja, ali takođe može biti i hendikep u određenim okolnostima. Ovo je posebno tačno kada se suočavate sa veoma praktičnim igračima. Sa njima, morate imati osjećaj kada odigraju dobar potez i kada blefiraju. U određenom trenutku partije, možda ćete morati reagovati prema svom instinktu koji vam govori da ne želite da budete onaj koji pravi poslednju grešku – da je skretanje od potrebe da napravite savršen potez razumna reakcija.
Ovo učenje se može prenijeti i na druge oblasti života. Težiti savršenstvu kao sredstvu samopoboljšanja je validno, ali ako imate rok koji morate ispoštovati ili hitnu situaciju s kojom se morate nositi, vjerovatno je to najgora prilika da pokušate da budete savršeni. Sukob unutar vas nastaje jer dio vas želi biti savršen, ali drugi dio, glas razuma, zna da tada nemate ni vremena ni resursa za to.
Prije igre, otkrio sam da treniranje u kratkim intervalima može biti jednako efikasno kao i pokušaj rada duže vreme, posebno kada se radi o intenzivnom radu kada potpuno blokirate sve ometajuće faktore i fokusirate se na problem. Ako radite duže vreme, neizbježno će se, u nekom trenutku, vaš um skrenuti i vaša energija i interes će opasti. Možda ćete završiti rasipajući svoje resurse. Kratki interesi su, kako sam otkrio, najproduktivniji – slično kao kratki sastanci ili, kratki radni dani – jer mogu biti intenzivni, fokusirani periodi kada prestajete razmišljati o svemu ostalom i prestajete sa složenim radom. Naravno, kada vas vaš rad interesuje, možete raditi mnogo jače tokom tih kratkih intervala. Najbolja vježba za koncentraciju koju možete sebi dati je da radite na nečemu što vas stvarno intrigira.
U oblastima koje smatrate neugodnim, postavljanje mini ciljeva može biti korisno. Dok je izuzetno važno koncentrisati se tokom igre, jednako je važno ne biti skoncentrisan čitavo vrijeme. Naravno, to je moguće samo kada imate malo vremena na raspolaganju i ne brojite sekunde. Posle kratke pauze koju ste sebi dozvolili, svjesno morate da se „izvučete“ iz toga, vratite se u igru i fokusirate se na tablu prije nego što odigrate potez.
Ponekad, kada se nađem u teškoj poziciji, dozvolim svom umu da luta i razmišljam o Monty Pythonovom Svetom Gralu i vitezovima ili o apsurdnoj sceni iz Yes Minister. To mi poboljšava raspoloženje i predstavlja prijatno odvlačenje. Ako ima vremena i red je na mog protivnika da odigra, malo prošetam umjesto da se mučim razmišljajući o pet mogućih poteza koje bi on mogao odigrati.
(Nastaviće se)