
(20. nastavak)
Početkom 1990-ih, dok sam živio u kući Mauricea i Nieves u Španiji, gruzijski velemajstor Elizbar Ubilava, koji je ranije radio s Karpovom, posjetio ih je. U godinama kada sam radio s Gurevichem, između 1991. i 1993., uglavnom sam samostalno putovao na turnire. Kada smo završili našu saradnju, Nieves mi je predložila da angažujem stalnog sekundanta koji bi me pratio i na turnirima.
Ubilava se tada upravo preselio u Madrid i imao je vrstu dubokog iskustva koje mi je nedostajalo. Odmah je pristao na moju ponudu, a 1994. godine, godinu dana prije mog meča za Svjetsko prvenstvo protiv Kasparova, formalizovali smo naš radni odnos. Ubilava me odlično nadopunjavao i imao je izuzetnu sposobnost da pronalazi nekonvencionalne poteze, one koje meni obično ne bi pali na pamet. U svakoj poziciji, njegova prva ideja bila je da razmisli o nečemu potpuno neobičnom i izvan standardnog okvira.
Obično, za šahovskom tablom, ne težim da izvodim lude poteze, i impresioniraju me oni koji mogu igrati pozicije koje ja nemam strpljenja da slijedim. Ubilavini uvidi su mom razmišljanju davali onu vrstu kreativnosti koja mi je nedostajala tokom analize kod kuće – bio sam sklon da radim na dogmatski način tokom treninga, iako sam za tablom mogao stvarati ideje i improvizovati. Takođe je dijelio sa mnom anegdote iz Karpovljevog života, one koje vas natjeraju da shvatite da čak i naizgled nepobjedivi šampioni imaju svoje slabosti. Na mnogo načina, kvalitet mog rada se znatno poboljšao tokom našeg zajedničkog vremena, sve dok se nismo razišli početkom 2000-ih. Sa svakim od mojih trenera, moje ideje i metode pripreme su napredovale na nove, svježe nivoe.
Pored ovakvog saradničkog rada, još jedna metoda koja mi je pomogla da dobijem neprocjenjive uvide bila je proučavanje iskustava nekadašnjih velikana. Godine 2001., kada su moji rezultati bili u padu i kada sam se borio da pronađem način da se vratim, počeo sam kupovati stare šahovske knjige u nadi da će mi one oživjeti ideje i pomoći da pročistim svoje misli. Pregledao sam zbirke partija Aleksandra Aljehina, Emanuela Laskera i Josea Raula Kapablanke, i bilo mi je fascinantno kako su njihove partije izgledale moderne, gotovo kao partije igrane 1990-ih godina.
Kapablanka je bio posebno težak protivnik, a Aljehin nije bio ni blizu da ga pobijedi sve do njihovog meča za svjetskog šampiona 1927. godine. Pripremajući se za meč, Aljehin je odlučio da mora posvetiti izuzetno pažljivo i temeljito proučavanje Kapablankinih partija. Znao je da će, bez takve analize, biti uništen. Iz partija koje je proučavao izvukao je dvije ključne pouke. Prvo, shvatio je da ne smije biti uplašen od Kapablankine najjače karakteristike, a to je igra u jasnim, jednostavnim pozicijama. Odlučio je trenirati intenzivnije i kvalitetnije kako bi bio spreman da se suoči s Kapablankinom snagom i kako ne bi uvijek bio prisiljen da izbjegava njegove poteze ili se skriva. Takođe, posvetio se proučavanju vrsta pozicija u kojima Kapablanka nije bio posebno dobar i analizirao ih do detalja.
Meč, koji je Aljehin na kraju dobio, postao je jedan od najpoznatijih šahovskih mečeva u istoriji, i teško je zanemariti koliko se krajnji ishod činio nevjerovatnim u ranijoj fazi, s obzirom na Aljehinove loše rezultate protiv Kapablanke.
Uoči revanša meča za svjetskog šampiona 1961. protiv tadašnjeg šampiona Mihaila Talja, Mihail Botvinik je uložio sate rada analizirajući Taljeve partije i tražeći načine kako da se nosi s njim, kako se ne bi osjećao potpuno bespomoćno tokom partije. Glavna prepreka za Botvinika bila je uglavnom psihološka. Za šahovskom tablom, Taljevi potezi nisu bili posebno teški za proračunavanje; njegova strategija se više bazirala na zastrašivanju protivnika. Njegov pristup je podrazumijevao stvaranje mnoštva taktičkih problema. Istina je da vrlo malo igrača voli da brani poziciju protiv previše figura ili da se suočava s stalnim proračunima dok se istovremeno bore s osjećajem straha da će nešto poći po zlu.
Botvinik se pripremao igrajući trening partije u upravo toj vrsti meteža i prelazeći na otvaranja koja bi neutralizovala Taljeve prijetnje, ako ih ne bi u potpunosti eliminisala.
Za modernog igrača, da bi iz velikih partija prošlih majstora izvukao pouke, samo čitanje o njima ili gledanje nije dovoljno. Da biste izvukli maksimum iz ovog znanja, korisno je vizualizovati situaciju s kojom se igrač suočavao dok proučava partiju. Samo ako se možete staviti u tu situaciju možete na bilo koji način imati koristi; u suprotnom, sve to postaje kao misteriozni roman koji ste već pročitali i znate kako se završava. Tada više ne možete probuditi uzbuđenje da istražujete dalje.
(Nastaviće se)