Anand: Mind Master (12.nastavak)

This image has an empty alt attribute; its file name is image002-12.jpg

12.nastavak

Kada sam bio mlađi, mogao sam se sjetiti svake partije koju sam odigrao od prvog do poslednjeg poteza. Sada, s ogromnom količinom analize i pozicija koje treba zapamtiti, često nemam potpuno sjećanje čak ni na partiju koju sam odigrao prije sedmicu dana. Naravno, u svojoj glavi mogu imati pohranjene ključne detalje, kao što su otvaranje i možda neki kritični propusti, ali ako me neko zamoli da reprodukujem svih 40 poteza koje sam odigrao, vjerovatno bih morao provjeriti svoje bilješke. Slično tome, u mladosti sam znao  napamet sve brojeve telefona koje sam ikada okrenuo, ali sada više ni ne gledam brojeve, već samo kontakt listu na svom telefonu. Tako taj dio mog pamćenja ostaje neiskorišten i postaje „zarđao“.

Na simultankama – gdje jedan velemajstor igra protiv grupe amatera – često sam gledao kako se mladi igrači jako iznenade kad primijetim da su uklonili neku figuru s table dok sam bio odsutan. To je klasičan primjer prepoznavanja obrazaca na djelu. U svom umu imam zabilježene ključne detalje – znam na kojim tablama gubim figuru, a na kojima ne. Ako naiđem na problem na jednoj od tabli, intenzivno ga pamtim jer dio mog mozga stalno traži rješenje čak i dok se fokusiram na druge table. Znam kada figura nedostaje, ne zato što imam pohranjene sve pozicije u glavi ili tačno pamtim ranije pozicije, već zato što je narušena harmonija na tabli. Vrlo je teško promijeniti poziciju figure, a da se pri tome ne poremeti harmonija table. Ako nema strukture pješaka, vrste strukture koju biste pronašli na slici, i ako su figure samo nasumično raspoređene, možda neću primijetiti kada je jedna pomaknuta za jedno polje. Ali ako je uklonjena sa table, odmah ću to primijetiti.

Bilo je situacija kada je neka figura potajno uklonjena, pa sam optužio svog protivnika uz riječi: ‘Hej, vrati moju figuru,’ na njegov užas. Ako pomjeranje figure ne mijenja stvarnu procjenu pozicije, možda mi to neće biti toliko važno. Sumnjao bih da nešto nije u redu, ali bih to možda ignorisao. Slično tome, ako moj protivnik ukloni figuru, što bi mu se kasnije moglo obiti o glavu i poboljšati moju poziciju u tom trenutku, možda ću mu to i dozvoliti.

Igranje poteza na tabli, međutim, nije samo stvar pamćenja. Takođe se radi o tome da se prisjetite zašto je potez odigran. Ako znam sa sigurnošću da određeni potez funkcioniše u specifičnoj poziciji, mogu ga odigrati s puno većim samopouzdanjem; s druge strane, ako imam samo opštu ideju o tome gdje bi potez mogao funkcionisati, to zahtijeva dodatnu provjeru. Odigrao bih ga s dozom nesigurnosti. U situacijama kada nisam siguran koji potez će mi ići u korist, ali sam siguran u tri poteza koja mi neće pomoći, mogu koristiti metodu eliminacije, suziti mogućnosti i zatim odigrati potez koji će mi donijeti najveću prednost.

Stalno ponavljanje i osvježavanje ideje ili varijante takođe pomaže da se pamćenje ukorijeni dublje. Kada odigram nekoliko partija da bih ponovio te detalje, mogu uočiti koju varijantu trebam detaljnije provjeriti, što mi omogućava da se fokusiram na konkretne stvari umjesto na apstraktnu listu zadataka. Tokom mečeva za svjetskog šampiona, na primjer, bilo je nekoliko faza učenja i pojačavanja memorije. Na treninzima dva ili tri mjeseca prije meča, često bi bio pozvan ‘autsajder’, to jest, neko ko nije dio mog tima pomoćnika, da igra sa mnom kako bi se testirale moje reakcije na iznenađujuće poteze ili nove načine razmišljanja. Uoči mečeva za svjetskog šampiona u Meksiku, Bonu i Sofiji, 2007, 2008. i 2010. godine, Magnus Carlsen, tada tinejdžer, dolazio je da sparinguje sa mnom.

Zlatno pravilo za dubinsko pamćenje jeste da jednom pogledate poziciju, zatim je ne gledate jedan dan, pa je ponovno pregledate, a zatim je preskočite tri dana, i onda je opet pogledate. Do osmog puta kada je pregledate, vaš mozak je već kodirao sjećanje i svaki put kada se vratite na tu poziciju, ono se samo pojačava. U poslednjih nekoliko godina često fotografišem sve pozicije koje želim ponoviti i držim ih na telefonu. Kada sam u avionu, listam kroz njih. Ideja je izložiti mozak onome što želite da zapamti. Ova vježba, međutim, neće dati rezultate ako se provodi u prekratkom vremenskom periodu. Trećeg puta mozak može isključiti svoju pažnju. Ako se to radi neredovno tokom jedne ili dvije nedjelje, do kraja druge nedjelje slika pozicija na tabli bi se mogla ukorijeniti u mislima.

Iako, čak ni to možda nije trajno. Korisno je pregledati poziciju ili ideju mjesec dana kasnije, ponoviti isto posle još tri mjeseca, i do kraja godine bi se trebala „smjestiti“ u vašem mozgu. Jedina garancija za pamćenje je periodično ponavljanje.

Intervali se mogu produžiti, ali na kraju svake pauze trebala bi biti prisutna osvježavajuća lekcija. Čak i stvari koje znamo napamet vrijedi osvežiti. To je kao putovanje u prošlost i sjećanje na gotovo sve povezano s fotografijom iz djetinjstva kada vam je pokažu. Oživljava uspomene na priliku kada je slika snimljena, kakvo je bilo okruženje i čak emocije koje su tada bile prisutne.

(Nastaviće se)