
11.nastavak
Maurice i Nieves su mi otvorili vrata svog doma u Collado Medianu, a Nieves me razmazila svojom pažnjom – prala mi je odjeću, šila dugmad, kuvala obroke i bila na korak od toga da me još samo pokriva u krevetu.
Maurice je bio zbunjen i mojim stilom oblačenja i izborom muzike. Obično bih nosio velike bijele patike, ruku gurnutih u džepove širokih farmerki, i slušao irski rock bend The Cranberries ili britanski synth-pop duo Pet Shop Boys na svom vokmenu. Za Mauricea, Engleza po rođenju i ponašanju te strastvenog ljubitelja Beethovena i Brahmsa, i moja odjeća i muzika bendova uz koje sam micao glavom bili su svetogrđe i potpuno neshvatljivi. Njegova omiljena uzrečica bila je: „Caramba, que ese so! Šta je ova buka?”, aludirajući na moju muziku, i nikada nije prestajao da se čudi mojoj navici da stavljam kečap na paštu.
Ali, uprkos našim razlikama, ujedinjavala nas je ljubav prema istoriji, astronomiji i, naravno, šahu. Jedna od mojih najdražih uspomena je kako sjedimo u ležaljkama na terasi njihove prekrasne, prostrane kuće sa pet spavaćih soba, udišući miris paprati, arizonskog čempresa i zemlje, gledajući sunce kako nestaje iza planina na horizontu.
Maurice je bio taj koji mi je kupio moj prvi kvalitetan sako – sivi, karirani, jednoredni komad iz Alta Moda butika u Linaresu. Topao, pun ljubavi i očinski nastrojen, Maurice mi je tada rekao: „Vishy, ti više nisi samo šahista. Ti si budući svjetski prvak. Trebao bi sada početi da se tako i oblačiš.”
Manuel Aaron protiv Viswanathana Ananda (0-1)
(Bijeli) (Crni)
1982. Regionalno ekipno prvenstvo, Madras
CRNI DOBIJA
Jasno se sjećam 29. poteza u ovoj partiji, Nxd4. Bijeli je koncentrisao svoje figure – kralja, damu, skakače, sve na kraljevoj strani – a top je čekao na trećem redu da se pridruži napadu. Na prvi pogled je izgledalo beznadežno za crnog. Ali tada je crni doveo još jednu figuru. Osjećaj je bio kao dolazak pojačanja u bitku. Vojska koja je bila stjerana u ugao odjednom je našla pomoć.
Kada sam igrao ovu partiju protiv Manuela Aarona, moja opsesija da postanem velemajstor još je bila nekoliko godina daleko. Istovremeno, ova pobjeda bila je vrhunac svega što sam do tada naučio i za šta sam radio, s malo drugih briga na umu. Postoji nešto posebno u tome da radite na ostvarenju cilja, a da se ne opterećujete time koliko ste daleko od njega ili koliko ste puta promašili metu. Kada uspijete utišati buku oko rezultata i jednostavno nastaviti da istrajavate, uspjeh je zagarantovan.
—
Umjetnost pamćenja: trikovi, metode i slučajnosti
Koja je poslednja stvar koju ste zaboravili? Da li je to bio neki kućni zadatak, vaše stvari u hotelu ili na letu, sastanak ili, još gore, godišnjica braka? Ako je poslednje, nadam se da ste prošli bez povreda. I sam sam to preživio. Riskiram da uništim svoju reputaciju kao osobe sa sjajnim pamćenjem ovim pričama, koje sam često dijelio na seminarima i okupljanjima – ali ću to ipak ponoviti. Bilo je to u januaru 1998. tokom mog meča za svjetsko prvenstvo protiv Karpova u Lozani, kada su diskete od tri i po inča još bile u modi. Svake noći, šta god bi pripremili, bilo bi sačuvano na disketama i Aruna bi ih spremala u sef. Jedne večeri, nakon što je odložila diskete, okrenula se prema meni sa zagonetnim osmijehom i rekla da je šifra sefa laka da se zapamti – 2706.
Zbunjen, prokomentarisao sam: „To je glupa šifra… Koji igrač ima takav rejting?“ Tada nije bilo uživo Elo rejtinga i rejting se obično ažurirao sa razlikom od pet bodova. Aruna je izgledala zapanjeno. Po izrazu njenih očiju, mogao sam vidjeti da joj krv počinje da ključa. „To nije ničiji rejting,“ rekla je hladno. „To je naša godišnjica braka!“ Imao sam najgluplji izraz na licu dok sam pokušavao shvatiti zašto bih ja trebao pamtiti taj detalj. Bili smo tek u drugoj godini braka.
Dolazeći od šahiste za koga se vjeruje da cvjeta kada izvlači beskonačne poteze, partije i notacije iz sjećanja, ovo može zvučati nevjerovatno, čak bogohulno. Većina nas šahista može se sjetiti poteza iz svih partija koje smo ikad igrali, ali isto tako može biti tačno da smo potpuno izgubljeni kada je u pitanju lista namirnica sa pet stavki. Pre-internet, pre-mobilna era sada izgleda kao da je zakopana u glečerskoj prošlosti iz pliocenskog doba. Tada bismo se za sve podsjetnike obraćali svojim supružnicima (iako možda ne za godišnjicu braka!).
Danas smo grupa pognutih figura s palčevima na ekranima, leteći između mobilnih aplikacija, alata, žiroskopa i podataka o lokaciji. Google me podsjeća da imam let, iskaču mi uputstva do restorana koji planiram posjetiti, a mnogih dana mi zvoni alarm za rođendan, gušim se u svojim jutarnjem žitaricama i nikako se ne mogu sjetiti za koga sam postavio podsjetnik.
Uopšteno, šahisti su predmet zavisti zbog svoje eidetske memorije – ili barem onoga što se obično smatra eidetskom memorijom. Ovu pretpostavku je opovrgnuo holandski psiholog i šahista Adriaan de Groot prije više od pola stoljeća kroz svoja istraživanja. Testirao je četiri kategorije igrača različitih snaga – velemajstore, majstore, eksperte i igrače klase ‘A’, gdje su ovi posljednji pristojni šahisti ispod ekspertskog nivoa. De Groot im je pokazao konfiguraciju šahovske table s 22 figure iz nepoznate partije. Subjekti su tada zamoljeni da rekonstruišu tablu, bilo na drugoj tabli ili verbalno. Velemajstori i majstori su to gotovo bez napora reprodukovali i postigli 93% tačnosti, dok su se eksperti i igrači klase A malo mučili, promašujući nekoliko detalja, te su postigli 72% i 51% tačnosti.
Ali kada su pozicije bile nasumično postavljene, bez ikakvog logičnog smisla, svaka grupa, uključujući velemajstore, postavila je samo tri ili četiri figure ispravno. To je pokazalo da velemajstori ne pamte pozicije pojedinačnih figura; umjesto toga, pamte figure u grupama, strukturama ili šablonima. Dakle, ono što šahisti imaju nije neobjašnjiva fotografska memorija, već kontekstualna memorija. Većina nas pretvara sliku u priču. Mentalni monolog kod iskusnog igrača ide otprilike ovako: „Oh, ova tri pješaka nisu pomjerena, dakle bijeli je pomjerao druge pješake… Bijeli ima lovca ovdje, i sjećam se ovog položaja lovca iz partije prošle godine. Ah, ovo je Nimzo-Indijska odbrana, pa znam kako struktura pješaka treba izgledati i sve što moram zapamtiti jeste da je jedan pješak na oba polja van mjesta – možda a3 i a6, ili a2 i a6 – i sve ostalo se uklapa.“
Razlog zbog kojeg su velemajstori i majstori uspjeli rekonstruisati ono što su im prvi put pokazali jeste taj što im je prikazana slika imala smisla. Ekvivalent ovome bio bi pokazivanje fotografije pejzaža umjetniku. Fotografija može imati nekoliko upečatljivih karakteristika, poput crvenog čamca sa imenom ispisanim bijelim slovima, kapelice na obali rijeke, te planina i drveća u pozadini. Poput velemajstora, umjetnici će se savršeno sjetiti karakteristika fotografije, ali ako im se pokaže verzija u kojoj su detalji izmijenjeni — čamac je razbijen, kapelica je nestala, a 20 novih objekata se pojavilo u pozadini — imat će problema s rekonstrukcijom originalne slike. Slično velemajstorima, ovi umjetnici će uzeti nekoliko ključnih elemenata i popuniti ostatak pozadine u svojoj mašti.
Lično, preferiram kreiranje sažetaka ili pretvaranje mnogo različitih pozicija u priču. Dok to radim, uvijek pamtim osnovne elemente. To bih mogao uporediti sa situacijom u kojoj ste se izgubili, a jedino što znate jeste da trebate krenuti prema sjeverozapadu.
S tom osnovnom informacijom, čak i bez tačne adrese odredišta ili preciznih uputstva, možda ćete ipak uspjeti pronaći put. To funkcioniše na isti način kao kada neko pamti trivijalne činjenice kroz priču koja te činjenice čini lako pamtljivim. Na primjer, ko će ikada zaboraviti priču o Isaacu Newtonu i otkriću gravitacije? Jabuka koja mu pada na glavu dok sjedi u vrtu i bljesak briljantne ideje koja ga inspiriše na razumijevanje gravitacione sile možda je najpoznatija anegdota u svijetu nauke. Priča koja prati otkriće čini ga nezaboravnim.
(Nastaviće se)