Piše: GM Rashit Ziatdinov
Slabićima ovdje nije mjesto!

Kada sam imao 7-8 godina, tokom ljeta su me slali u pionirski kamp u planinama Taškentske oblasti. Sjećam se naziva „Avtomobilist“, jer su mama i otac radili u taksiparku, a preduzeća u SSSR-u uvijek su imala mjesta za djecu u planinama ljeti, skoro besplatno. Tamo sam provodio po tri smjene.
Bibliotekarka u kampu bila je mlada i veoma lijepa djevojka s naočarima i očaravajućim očima, poput ženskog velemajstora Francuskinje Marie Sebag, koja je vodila šahovsku grupu, a časovi su bili kao iz slikovnice. U kampu smo najjači igrači bili ja i moj „prijatelj“, čije ime još uvijek pamtim – Valerij Zabolotni, koji je bio godinu stariji i koga nikako nisam mogao pobijediti. Jako sam želio da ga pobjedim, ali nisam mogao.
Istina, na svim trening turnirima sam bio ispred njega, ali bih uvijek gubio kada bi igrali jedan protiv drugog. Svi su znali da stalno gubim od njega, ali bih na kraju bio prvi, i svi su se iz nekog razloga smijali meni. Bilo mi je neugodno, posebno jer su svi bili zaljubljeni u šahovsku mentoricu, a i ona se smijala, što mi je također značilo. Naša šahovska mentorica bi nas lako pobjeđivala.
Grupa je vremenom rasla, pa je šahovska mentorica odlučila da smanji broj učesnika, najavivši test iz šahovskih zadataka. Šahovska grupa imala je ozbiljne privilegije — na primjer, kupanje u bazenu tokom popodnevnog odmora. Niko nije volio spavati popodne. I niko nije želio da izgubi tu privilegiju.
Međutim, noć uoči testa, moj stariji prijatelj-rival predložio je da ukrademo zadatke i unaprijed ih riješimo, za svaki slučaj. Pristao sam, iako bih ih i sam lako riješio. Ali bila je to avantura na mjesečini.
Ušuljali smo se u biblioteku i ukrali zadatke iz fijoke, riješili ih, a pred jutro ih vratili na mjesto.
Sledećeg jutra, okupili su nas u biblioteci, ali ovaj put se, zajedno s bibliotekarkom, pojavila i stroga direktorica kampa, žena visoka 190 cm i teška isto toliko kilograma, bivša šampionka u bacanju kugle iz reprezentacije Uzbekistana.
Ona je gromkim, ozbiljnim glasom objavila da je neko tokom noći počinio strašan zločin i ukrao zadatke, te da sada jedan list nedostaje. Obećala je da će pronaći krivca po njegovim očima i ponašanju, jer nas sve vidi kao sitne lopove, i svi smo mi „pokvareni intelektualci“.
Direktorica je strogo zatražila da krivac sam prizna, inače će početi ispitivati i izbacivati jednog po jednog iz grupe. Naravno, svi su uplašeno ćutali.
Prvo je ispitala malu djevojčicu, koja je odmah počela plakati, ali je stroga direktorica viknula:
- “Ne plači, naravno da nisi ti – ti se ne bi usudila napraviti dva koraka noću od straha.”
Drugi sam bio ja. Našoj šahovskoj mentorici se to nije svidjelo — znala je da mi nisu bile potrebne nikakva uputstva za rješavanje jednostavnih zadataka poput mata u jednom potezu. Ali direktorica je bila neumoljiva u svojim „istražiteljskim“ vještinama i poznavanju dječje psihologije.
Gledajući me u oči, viknula je: “Po očima vidim da si to ti! Priznaj!”
Osjetio sam neprijatnost! Srce mi je počelo ubrzano kucati, ali sam ćutao kao partizan na ispitivanju.
I tada se začuo glas mog prijatelja-rivala! “Da, to je on! Sigurno on!”
Bio sam šokiran! Naša šahovska mentorica je rekla: “To nije moguće! Tako ga dobro poznajem.”
Ali Valerij je vikao: “Dokazaću! Pogledajte u njegovu fijoku!”
Nastao je strašan metež.
Direktorica i šahovska mentorica su potrčale u moju sobu i stvarno pronašle taj „zaboravljeni“ listić u mojoj fijoci.
Vratile su se i okružile me, zahtijevajući: “Priznaj! Priznaj!”
Bio sam zatečen i shvatio da je moj prijatelj tokom noći namjerno ostavio listić u mojoj fijoci, unaprijed razrađujući sve scenarije. Znao je da će jedan list nedostajati.
Ali već tada sam znao pravilo: priznanje nikad nije opcija!
Kao što kažu u Rusiji – nikad ne priznaj, a ako i priznaš, neka to ne bude u grupnoj pljački!
Nisam znao kako da se izvučem.
I odjednom mi je sinulo! Valerij je bio stariji od mene i živio je u svom, starijem odredu, čija je soba daleko od naše. To me spasilo!
Viknuo sam i skoro zaplakao: “On živi daleko od mene i nije mogao znati šta imam u svojoj fijoci! On mi je to podmetnuo! On je ukrao listove i meni jedan podvalio.”
Znao sam da ću se nekako snaći bez Valerija Zabolotnog na Šampionatu kampa, ali bez kupanja u bazenu — nikako.
Ustao sam i odlučno izjavio: “Da, to je on! Pozvao me noću, ali nisam išao jer sam se bojao hodati noću.”
Valerij se nije naljutio, sjećao se kako nas je direktorica sve uplašila u sobi, pa čak i njega, i odlučio priznati, a mene je izdao iz straha.
Nakon toga sam lako postao Šampion kampa i osvojio svoju prvu diplomu s nagradom.
Od tada se nismo sreli. On je napustio šah. Ali često sam na radiju čuo prezime Zabolotni kao šampiona Uzbekistana u plivanju.
(Preneseno sa fejsbuka)