
Naše najranije lekcije duboko su urezane u naše umove i srca. Navika koju sam nerado usvojio kao dijete, na majčino insistiranje, bila je da zapišem svoje utiske odmah nakon partije; obično nakon poraza. Kada si mlad, ne osjećaš neku veliku potrebu da se pridržavaš rutine, a tada sam to radio više zbog majčinog zadovoljstva nego zbog svoje koristi. Metodično bih zapisivao poteze urednim slovima i često bih podvlačio – prkosno, duplom crtom – bilješke o dijelovima partije gdje bih pogriješio. Kako sam odrastao, ova praksa mi je polako prirasla srcu. Bilježeći svoje opažanja odmah nakon poraza, dok je bol bila svježa, a osjećaj gubitka jak, nailazio bih na rješenja koja sam vidio, ali ih nisam primijenio, ili ona koja sam potpuno previdio. To mi nije samo pomoglo da uočim svoje greške, već mi je dalo i širu perspektivu da sagledam da li se te greške uklapaju u neki zabrinjavajući obrazac koji treba eliminisati.
Nakon pobjede, obično bih sebi dozvolio malo više vremena i izbjegavao ovaj proces neko vrijeme prije nego što bih partiju detaljno analizirao. I dalje sam bio znatiželjan da saznam jesam li igrao određenu varijantu na najbolji mogući način, ali želja nije bila tako jaka kao nakon poraza ili propuštenih prilika. Takođe, to je bio sjajan način da kanališem svoje emocije nakon partije – bijes, kajanje ili euforiju – i da objektivno analiziram rezultate. Kada je ova praksa postala rutina, nakon svake partije jedva bih čekao da se vratim i vidim šta sam uradio, a šta nisam. Odjednom, počeo sam osjećati da je moje iskustvo gotovo nepotpuno bez tog razumijevanja.
S vremenom sam počeo širiti opseg svojih bilješki – zapisivao sam protivnikove karakteristike, sklonosti, geste i sve one sitnice koje su me ometale prije ili tokom partije. Da bih se opomenuo da ne srljam kada sam napet tokom partije, u mojim bilješkama stoji: „Kada si skoro na pragu pobjede i imaš više vremena od protivnika, NEMOJ povući potez. Povuci ruku nazad. Ustani, popij čaj, umij se, duboko udahni i onda se vrati za tablu.“ Za brze taj-brejkove, podsjećam se da zavrnem rukave kako mi ne bi ometali brzinu pokreta na tabli. Čak imam i bilješke koje me podsjećaju da budem pažljiviji prema određenim detaljima kada igram protiv specifičnih protivnika.
Levon Aronian, na primjer, ima običaj započeti razgovor ujutro na dan partije ako je dobro raspoložen. To može biti samo prijateljska šala o tome kako će mi „zadati probleme“ tokom igre. Moja bilješka za ovakve situacije glasi: „Nemoj ulaziti u razgovor. Prestani se šaliti i praviti se duhovitim.“
Često ostanem zapanjen kada ponovo pročitam stare bilješke i pomislim: „Sjajno, sada mi se čini da sam sve odradio savršeno… Ali u tom trenutku sam se mučio, mucao, oklijevao i uglavnom mrzio samog sebe.“ Nekada bih nakon partije bio umoran i odgađao samokritičnu analizu za kasnije. Ali, do sledećeg jutra, intenzitet osjećaja bi nestao. Tada te bilješke budu samo parafraza parafraze. To je scenarij „pogodak ili promašaj“, jer se izgubi neposrednost. Kratke bilješke koje naknadno zabilježim, uz polovično zalaganje nakon kasnog doručka, jutro poslije partije, sada mi govore samo da sam „preživio“. Dakle, zaista, što su bilješke svježije, to su korisnije. Moje bilješke su mi bile od velike pomoći tokom godina i transformisale su se u svojevrsni priručnik, podsjećajući me na zamke i prednosti na koje mogu naići. Često im se vraćam, posebno ako se vraćam igranju na turnirima nakon samoinicijativne pauze.
Ova praksa je možda s godinama izgubila nešto od svog intenziteta i više nisam toliko pedantan kao nekada, ali i sa 50 godina to je navika koju još uvijek održavam, makar i u skraćenoj verziji.
Kao mlad igrač, titula koju sam žarko želio osvojiti dvije godine bila je ona velemajstora. Indija tada nije imala nijednog velemajstora, i svi moji napori vrtjeli su se oko tog velikog sna. Na Tata Steel Grandmaster turniru u Kalkuti 1986. godine, propustio sam svoju prvu velemajstorsku normu za pola poena, a iste godine na Lloyds Bank Masters Openu u Londonu, opet mi je nedostajalo samo pola poena. Na Šahovskoj olimpijadi te godine u Dubaiju, unapređen sam na prvu tablu i osvojio 7,5 poena od mogućih 11, ali norma mi je i dalje izmicala. Iako nije bilo rizika od neuspjeha u tom poduhvatu, jer to niko prije mene nije ostvario u zemlji, i dalje sam osjećao frustraciju zbog propuštanja norme s tako malom razlikom.
Sudija Stewart Reuben mi je tokom razgovora u Londonu ranije rekao da postoji mogućnost da će mi norme stalno izmicati mjesecima, a onda ću odjednom postati velemajstor gotovo bez napora. Tada sam njegove riječi slušao sa skepticizmom, ali upravo tako se i dogodilo.
Titula svjetskog juniorskog prvaka 1987. godine konačno mi je donijela normu, a zatim sam u New Delhiju osvojio drugu normu sa remijem u poslednjem kolu. Moja majka me držala podalje od ometanja kako ne bih upao u svoju uobičajenu naviku da se prerano opustim kada mi ide dobro i izgubim partiju.
Konačno sam osvojio titulu velemajstora sa trećom i poslednjom normom, nakon remija u pretposljednjem kolu na Shakti Finance International šahovskom turniru u Coimbatoreu 1988. godine. I danas se sjećam Reubenovog savjeta i smatram da je i dalje relevantan. Uvijek ima smisla nastaviti raditi na ciljevima bez opsesivnog praćenja koliko ste daleko od njih ili koliko ih beznadno promašujete svaki put. Ako ustrajete, na kraju će biti vaši.
Iz ove perspektive, shvatam da sam bio nevjerovatno sretan tokom tog perioda. Tinejdžeri koji žele karijeru u sportu često moraju balansirati između treninga i akademskih obaveza, a njihovo oklijevanje da u potpunosti posvete vrijeme i trud sportu proizlazi iz očiglednog straha da će zaostati za vršnjacima u učenju. Ovdje dolazi do izražaja omjer rizika i nagrade. U mom slučaju, prilike koje su mi bile potrebne da napredujem u šahovskoj karijeri pojavile su se u pravim trenucima – postao sam nacionalni prvak u desetom razredu, a velemajstor dvije godine kasnije, kada sam završavao školu i pripremao se za fakultet. Bio sam peti na svjetskoj rang listi kada sam diplomirao trgovinu na fakultetu.
(Nastaviće se)