Anand: Mind Master (7.nastavak)

This image has an empty alt attribute; its file name is image002-12.jpg

To što je klub osnovan i napredovao nije bila slučajnost, s obzirom na to da je u to vrijeme trajao Hladni rat i da su Sovjeti tražili načine da unaprede svoju propagandu i prisutnost. Klub je čak dobijao besplatne šahovske garniture i knjige. Godina kada je Taljev šahovski klub osnovan, 1972, bila je takođe godina kada je grad Reykjavik na obali Islanda bio domaćin meča između Bobbyja Fischera i Borisa Spaskog, što je dodatno raspalilo već postojeće geopolitičke tenzije između Zapadnog i Istočnog bloka. Imao sam tri godine kada je taj meč odigran, tako da iako sam odrastao čitajući o njegovom burnom karakteru i političkim tonovima, to nije ostavilo neizbrisiv utisak na mene kao na prethodnu generaciju.

Ubrzo sam provodio vrijeme u Taljevom klubu, nespretno, nervozno i stidljivo, posmatrajući starije kako igraju. Bio sam previše stidljiv da predložim nekome da odigramo partiju i nisam bio siguran da li jednostavno da zauzmem mjesto za stolom i čekam ili da pitam nekoga možemo li da igramo.

Jedan ljubazan gospodin po imenu Keshavan, koji je upravljao svakodnevnim poslovima kluba, poticao me da se uključim u igru, a moja majka ga je zamolila da moje ime uključi u sve vikend turnire koje je klub organizovao.

Tri dana nakon što sam se pridružio klubu, odigrao sam svoj prvi turnir. Nisam bio siguran da li je to bila dobra ideja, ali kada si mlad, optimizam obično nije problem. Prve tri partije sam prilično brzo izgubio, a s nestrpljenjem sam odbrojavao vrijeme kada se moj četvrti protivnik nije pojavio na vrijeme. Na sreću, on se nije pojavio uopšte i moja prva pobjeda u šahu zapravo je bila zbog kašnjenja protivnika.

Bilo je to prije interneta, pa su šahovski knjige bile jedini izvor informacija. Uobičajena procedura bila je čekati rođaka ili poznanika koji živi u inostranstvu ili posjeti strane zemlje da ti donese knjigu koju želiš. Moja sestra je jednom kupila primjerak knjige Chess Openings: Theory and Practice autora Izraela Alberta Horowitza u lokalnoj knjižari, koju sam pročitao od korica do korica i na koju sam se oslanjao s potpunom i nepromjenljivom vjerom. Za mene je sve što je ta knjiga rekla bilo riječ Božija, koju treba vjerovati, slijediti i nikada ne preispitivati, a dugi niz godina nakon toga moj repertoar otvaranja, zbirka otvaranja u koju sam redovno zalazio, bio je isključivo iz te knjige.

Kasnije sam došao do knjiga Chess Fundamentals Josea Raúla Capablance, 1000 Miniature Openings i nekoliko drugih knjiga koje su se bavile time kako da se izbjegnu zamke i prevare u otvaranju.

Kada sam imao nešto više od osam godina, mom ocu je dodijeljena posebna misija u Indijskim željeznicama i preselili smo se u Manilu na godinu i po dana. Moj brat i sestra su već započeli svoje karijere i dalje studirali, pa sam bio jedini koji je pratio roditelje na Filipinima. Sletjeli smo tamo u novembru 1978. godine, mjesec nakon bizarnog i gorkog meča za svjetskog prvaka između Anatolija Karpova i Viktora Korčnoja koji je održan u gradu Baguio.

To je bilo slikovito brdsko odmaralište, a moji roditelji su me odveli na mjesto gdje je meč odigran. Za dječaka mog uzrasta, bilo je teško biti inspirisan punom salom praznih stolica, bez obzira koliko su bile živi opisi svjetskog šampiona koji se kreće po njoj. Kada sam vidio stolice, jednostavno sam bio više zainteresovan da se vratim svojim stripovima. To je postalo značajno tek kada sam devet godina kasnije osvojio titulu svjetskog juniorskog šampiona na tom istom mjestu.

Nalaziti se u zemlji koja je bila usred šahovskog procvata bio je pravi dar s neba. Filipini su bili dom prvog azijskog velemajstora, Eugenija Torre-a, i moja majka nije dozvolila da se moja sklonost prema tom sportu smanji. Zapravo, ona je otišla nekoliko koraka dalje. Počela je da pretražuje telefonski imenik, tražeći svakog ‘Torre-a’ u zemlji, sve dok nije suzila pretragu na najvjerojatnijeg Torrea. Kada je nazvala broj koji je marljivo zaokružila, ispostavilo se da je našla pravu Torre porodicu, ali je dobila pogrešnog brata. Na sreću, taj brat je bio šahovski trener i bio je ljubazan da mi sugeriše dobar šahovski klub koji bih mogao posjećivati.

Na kraju, nisam pohađao šahovske časove u Manili, iako sam učestvovao na vikend turnirima u obližnjem klubu. Naše primarno sredstvo prevoza u Manili bili su kičasto, šareno ofarbani ‘Jeepneyji’. To su u suštini bili američki vojnički džipovi koje su vojnici napustili nakon Drugog svjetskog rata. Nekada korišteni za prevoz vojnika, Jeepneyji su mogli prevoziti 20 do 25 putnika i bili su nešto poput ikone filipinske domišljatosti. Moja majka i ja smo ih koristili za odlazak i povratak iz kluba, a dobra partija značila je da bih bio počašćen velikom porcijom sladoleda s malim komadićima želea i orašastih plodova u slastičarnici odmah pored naše kuće. To je bila stvar koju sam se najviše radovao nakon pobjede.

Na početku, angažovan je trener da mi pomogne u igri. Počeo je sa lovčevim završnicama, ali ubrzo je postalo očigledno da već znam većinu onoga što je pokušavao da me nauči, pa su se treninzi prekinuli.

Dok sam poslepodne bio u školi, moja majka bi gledala jednosatnu šahovsku emisiju na televiziji pod nazivom Šah danas, koja je analizirala partije vodećih igrača. Na kraju svake epizode, voditelj emisije bi ostavljao gledaocima šahovsku poziciju za rješavanje, čiji su se odgovori morali slati poštom. Pobjednici su dobijali šahovsku knjigu kao nagradu. Moja majka je marljivo bilježila svaku poziciju objašnjenu tokom emisije, ponekad čak snimajući epizode za nas da gledamo kasnije, a kada bih se vratio iz škole, radili bismo zajedno na toj poziciji, rješavali je i slali odgovor. Počeo sam često pobjeđivati, tako da su ljudi na televizijskoj stanici bili očajni. Zamolili su me da posjetim njihovu biblioteku i uzmem koliko god knjiga želim, pod uslovom da više ne šaljem odgovore.

Kada sam saznao da ću se suočiti s Karpovom u četvrtfinalu turnira kandidata u Briselu, počeo sam da razmišljam o idealnom timu za meč. Moji sekundanti iz meča s Dreevom imali su druge obaveze. Hellers je želio da studira pravo, a Van der Wiel je bio zauzet na drugim poslovima. I sam sam imao osjećaj da bih možda trebao da radim s nekim ko bolje razumije Karpovljeve misaone procese i ko bi mogao podići moj trening na viši nivo. U to vrijeme nisam mogao sebi dozvoliti da dodam još jednog člana u postojeći tim.

(Nastaviće se)