
Utonuo sam u mekani krevet hotelske sobe u Mexico Cityju, osjećajući se kao pravi svjetski šampion. Obično, pobjeda me drži budnim, ali večeras sam se odrekao i same pomisli na san. Bio je 30. septembar 2007., svega nekoliko sati nakon što sam dobio titulu neprikosnovenog svjetskog šampiona. To je trebala biti pobjeda koja će natjerati ljude da prestanu sa kritikama; ipak, pitao sam se zašto nisam osjećao neobuzdanu radost, malo arogancije ili bar trunku haotične sreće. Još uvijek sam bio sit od meksičke večere sa gambas al pil pil, baskijskog jela od škampa u bijelom luku i ulju sa čilijem, uz čipotle i gvakamole. Organizatori svjetskog šahovskog prvenstva, Jorge i Veronica Saggiante, častili su moj tim i mene na proslavi u jednom odličnom meksičkom restoranu smještenom u elegantnoj vili. Aruna, moj trener Nielsen i moj prijatelj Hans-Walter Schmitt bili su tamo – mala, bliska grupa koja je praktično bila porodica.
Presjekli smo čokoladnu tortu na kojoj je bijelim šlagom pisalo „Felicidades“, čestitke, dok su tradicionalni meksički marijači svirali vani ispred. Sa 37 godina, ovo je bila moja druga titula svjetskog šampiona; prvu sam osvojio u Teheranu 2000., ali ovo je izgledalo novo i legitimno.
Šahovska zajednica je bila prilično skeptična prema mom uspjehu iz Teherana (glavna poruka je bila: „Da, ti si svjetski šampion, ali…“) i taj iritantni osjećaj me pratio godinama. Nisam bio sasvim siguran da li su zauzeli taj stav da me iznerviraju ili su stvarno vjerovali da nisam zaslužio tu titulu. Bilo je to gotovo kao da sam grudima prekinuo traku na cilju trke, a onda mi kažu da ipak imam još da trčim nekoliko krugova do kraja.
Podjela u šahovskom svijetu ležala je u središtu pitanja o mom statusu kao svjetskog šampiona. Od trenutka kada su bivši šampion Garry Kasparov i njegov izazivač, Nigel Short, napustili svjetsku šahovsku organizaciju FIDE (Federation Internationale des Echecs) 1993. godine, svijet šaha više nije bio isti. Njih dvojica su organizovali svoj meč za titulu svjetskog šampiona pod okriljem nove organizacije koju su oformili, Profesionalne šahovske asocijacije (PCA), koja je na kraju ostala bez sredstava i zatvorena nakon mog meča sa Kasparovom 1995. godine. Ipak, sukob se nastavio. Nisam osjećao potrebu da se svrstavam ni na čiju stranu. Imao sam osjećaj da su svi u tim suprotstavljenim grupama tu radi vlastitih interesa, a ja nisam želio biti taj koji nasjeda na njihovu priču.
Bio sam smetnja u sistemu gdje su najbolji igrači ili imali podršku Rusije, kao Kramnik, ili su bili finansirani od moćnih struktura, kao Veselin Topalov iz Bugarske. Jedino pametno je bilo da se brinem za sebe. Moj racionalni stav da se držim dalje od šahovske politike bio je jednostavan: Oni čiju stranu zauzmeš zaključiće da si ih izabrao jer misliš da su oni mesija koji će te spasiti, dok bi te svi u protivničkoj grupi strasno zamrzili – a, za razliku od mnogih drugih, ja nisam imao nikakvu institucionalnu podršku iza sebe. Naravno, kritikovali su me da „igram na sigurno“.
Lično, ipak, smatram da je to bila ispravna odluka. Nisam tip osobe koja može da igra dobro dok istovremeno vodi tri borbe van šahovske table. Moj šah bi oslabio da je politikanstvo zauzelo prostor u mom umu, a bio sam vrlo svjestan da bi moj pad jednostavno učinio da postanem nevažan u čitavoj toj priči. Imao je smisla držati se onoga što najbolje radim: zatvoriti spoljašnji svijet i igrati šah.
(Nastaviće se)