

BONN, 2008.
Osjećam kako mi srce jako lupa. Nokte sam već izgrizao; tokom narednih nekoliko sati, mogli bi biti uništeni. Meč za svjetskog šampiona može promijeniti svoje učesnike. Posle njega niste više nikada isti.
Moja supruga, Aruna, uspijeva mi izmamiti blag osmijeh dok čekamo, bez riječi i nervoze, da krenemo na partiju. Ovo je najgore vrijeme za razgovor. Pokušam da se sjetim tražeći melodiju koju bih mogao pjevušiti, ali nervoza koja me obuzima odbacuje svaku praznu misao.
Osjetim Aruninu ruku na svojoj. Osjećaj je hladan poput subarktičke tundre. Vrijeme je da krenemo, gestikulira. Dajem joj polovičan poljubac, a ona odgovara uobičajeno: „Sretno, ma.“
Dok auto izleće iz prilaza, čini mi se prebrzo mislim: ovo je tačka bez povratka. Moj mozak se bori da sastavi ono što sada izgleda kao maglovito sjećanje na pripremu. Aruna je sjedila pored mene, posmatrala moje drhtave ruke i čvrsto ih stisnula.
„Moram razgovarati sa Radekom,“ čujem sebe kako kažem. „Ne mogu se ničega sjetiti.“ Radoslaw Wojtaszek, Radek, jedan je od moje četvorice trenera za meč. Sa 21 godinom, najmlađi je član tima.
Aruna se bori s dva glomazna mobilna telefona koja drži, uzima jedan i ubrzano bira broj. Čekamo u tišini, dok s druge strane očekujemo glas. Telefon zvoni, ali bez odgovora. Pogledamo jedno drugo. Pokušava još jednom. I dalje ništa.
„Pokušaj druge,“ predlažem, iznenađen što mi je ostalo još malo pragmatizma. Tri svijetloplava i srebrna tornja Bonske federalne umjetničke galerije, mjesta održavanja meča, već se pojavljuju ispred nas. Aruna zamoli vozača da parkira nekoliko metara dalje, prelistava kontakte u telefonu i bira brojeve preostalih članova mog tima – Peter Heine Nielsen, Rustam Kasimdzhanov i Surya Sekhar Ganguly. Niko se ne javlja. Sve što čujemo je tupo zvonjenje i lupanje naših srca.
Nesvjestan katastrofalnog raspoloženja iza sebe, vozač pali motor i parkira ispred galerije uz blago škripanje. Aruna izlazi. Ja ostajem na mjestu, neodlučan. Ona me blago ukori: „Ne možeš više ništa uraditi… Idi, igraj.“ Na običan dan, ovaj savjet bi mogao završiti bračnom raspravom. Danas znam da je u pravu.
Stižemo do rotirajućih vrata pozorišta. Zaključana su. Razmijenimo blijed osmijeh i zapitamo se zašto su bogovi protiv nas. Neko pokušava silom otvoriti željezna vrata u blizini, ali se ne pomjeraju.
„Idi na drugi ulaz,“ Aruna govori dok osobe iz osiguranja brzo reaguju.
Odlučim da gledam u svoja stopala. Očni kontakt je najbolje izbjeći nekoliko minuta prije igre. Ne želim da mi se stranac, poznanik ili navijač približi sa savjetima o hrabrosti ili sreći. Dok mi koraci postaju brži na putu ka ulazu, Aruna izgleda ostaje mutna u daljini. Moj protivnik, Vladimir Kramnik, se pojavljuje ispred mene. Sudija se pristojno osmjehuje dok zauzimamo svoja mjesta. Namještam svoje skakače da budu okrenuti prema neprijateljskim snagama. To je moj mali ritual.
Kramnik je nagnut nad tablom, sa laktovima na stolu. Poznajemo se od tinejdžerskih dana, ali za ovaj meč nismo ništa drugo osim protivnika. Samo će jedan od nas otići kući kao svjetski šampion.
Kramnik pomjera piona u centar, potezom 1.d4.
„Que sera sera,“ kažem sebi, dok pijuckam čaj. Oponašam njegov potez i pomjeram svog crnog piona ispred kraljice dva polja napred.
(Nastaviće se)