Šta ako izgubiš od Čepukaitisa? (4.nastavak)

Dmitry Kryakvin nastavlja priču o legendama sovjetskog blica

Godine 1971. organizaciju  turnira je preuzeo Centralni šahovski klub (CŠK), a na zatvaranju je skoro izgledalo da će biti objavljeno kako će prvenstvo u brzopoteznom šahu uskoro postati zvanično prvenstvo SSSR-a. Bio je to 25. jubilarni turnir, a pobjednik je bio Mihail Talj, koji je kao prvi nagradu, za promjenu, dobio radio-prijemnik. Međutim, sledeće godine su unesene izmjene u planove.

Talj ponovo pobjeđuje!

Godine 1972. dogodio se težak udarac za sovjetsku šahovsku školu – Amerikanac Robert Fischer porazio je jednog po jednog sovjetskog velemajstora i osvojio titulu svjetskog šampiona! Svi vodeći igrači zemlje bili su optuženi za samozadovoljstvo, pa je odmah na najvišem nivou donesen novi šahovski razvojni program koji je zahtijevao maksimalno angažovanje i mobilizaciju resursa od strane svih organizatora.

U takvoj situaciji, prvi put od 1940-ih, prvenstvo u brzopoteznom šahu počelo je serijom grandioznih kvalifikacija, u čijim je finalnim fazama sudjelovalo oko 300 ljudi! Naravno, u ovakvim okolnostima odmah su zaboravili na projekt elitnog prvenstva u brzopoteznom šahu. „Sportloto“ je uveo dodatne nagrade za mlade perspektivne šahiste, uključujući glavnu nagradu na finalu – za najbolji rezultat protiv velemajstora!

Finale je opet održano u „Sokolnicima“. Ipak, nije prošlo bez problema. Za razliku od novih satova CŠK, ovdje su se koristili stari satovi („Jantarj“, koji će kasnije postati široko rasprostranjen), na kojima bi zastavica ponekad pala prije nego što bi dosegla oznaku „12“! Velemajstori i majstori su se žalili, ali sudija tih turnira Tihomirov, u jednom trenutku očajan, predložio je da pišu pritužbe Orlovskoj fabric za satove.

Ovaj put sunce je nemilosrdno pržilo, pa su svi učesnici na fotografijama u tada modernim ‘pilotkama’. Talj je ponovo pobijedio – proglašen je petostrukim pobjednikom (ne računajući turnire održane prije nego što su izjednačili prava učesnika iz drugih gradova s Moskovljanima). Godine 1973. Talj je treći put zaredom pobijedio na turniru „Večernjaka“ – novi rekord!

Skoro čitav turnir vodio je budući velemajstor Mihail Ceitlin, koji je tada bio student na Moskovskom stomatološkom institutu. Međutim, zbog nervoze da bi mogao nadmašiti samog Talja, nije uspio pobijediti jednog od autsajdera u poslednjem kolu. Bio je zakazan dodatni meč, u kojem je višestruki šampion pobijedio s rezultatom 1,5:0,5.

Dodatni meč za titulu šampiona

Godine 1974. ostvarila se želja da se u finalu „Večernjaka“ okupi veliki broj zvijezda iz drugih gradova: igrali su svi najjači Moskovljani, kao i korifeji finala SSSR-a! Za pobjedu su se borili Mihail Talj, Vladimir Tukmakov, Rafael Vaganjan, Karen Grigorjan, a briljantno je igrao mladi Mark Dvorecki – u budućnosti prava trenerska legenda naše zemlje.

Crnim figurama igra prerano preminuli Karen Grigorjan

Ali dogodila se nevjerovatna stvar. Velemajstor iz Omska, Vitalij Ceškovski (budući dvostruki šampion SSSR-a, olimpijski šampion i trener Vladimira Kramnika), zbog vremenske razlike i prijateljskog večernjeg druženja, počeo je s 0,5 poena iz 5 partija. U jednoj od partija izgubio je jer je, dok je bio u vremenskoj oskudici, slučajno srušio vlastitog topa. Međutim, zatim je završio s nevjerojatnih 17 poena iz 23 partije, pobjeđujući partiju za partijom! Na kraju je prestigao samog Talja!

Vitalij Ceškovski

(Nastaviće se)

https://ruchess.ru/news/report/a_esli_ty_proigraesh_chepukaytisu/