FM Dragan Popadić: O budućnosti šaha

Piše: FM Dragan Popadić

O budućnosti šaha

Ima mišljenja, i to sve više, da će šah nestati, jer će kompjuteri uništiti njegovu ljepotu. Ne slažem se. Šah je neuništiv, njegove dubine su neistražene, njegova ljepota je neprolazna. Možda i kosmos ima kraj, a šah ga nema. O negativnom uticaju kompjutera na šahovsku igru govore mnogi, posebno stariji šahisti, a ja bih rekao da je riječ o površnoj bojazni. Ono što su danas kompjuteri nekad su bile knjige. Oni što su čitali šahovske knjige pobjeđivali su one koji su igrali na „suvi talenat“. Šta je Botvinik no kompjuteraš? Naučnik koji je imao cilj pred sobom i ništa ga u tome nije moglo zaustaviti. Ljepota u šahu ga nije interesovala, titula svjetskog šampiona jeste. I zbog njega i zbog potvrde superiornosti sovjetske šahovske škole.
Uporedite njegove partije i partije, recimo Širova. Gdje je bilo više ljepote i čudesnih kombinacija.

Čini mi se da je i zabluda da su šah nekad igrali džentlmeni, a sad izvođači radova. Milan Matulović je bio vrhunski velemajstor. Kažu da nije bio džentlmen. Uporedite ga sa našim Nikolom Đukićem, gospodinom za tablom.

I o šahovskim pravilima, nekadašnjim i sadašnjim, mogli bismo diskutovati. Nisam siguran koliko je fer bilo da čitavi timovi analiziraju prekinutu poziciju. Nekad i cijelu noć, da bi igraču servirali ideju. Kažu da više nema šahovskih genijalaca. Još jedna zabluda.

Magnus Karlsen je genijalni šahista. Mnogo veći nego, recimo Spaski. Ne govorim o džentlmenstvu, no o genijalnosti. Karlsen je po tome uz Kasparova najbliži Fišeru.

Kažu da je matematika jezik kosmosa. Imamo je u šahu. Kažu da će Ljepota spasiti svijet. Imamo je u šahu. Kažu da je igra stvorila civilizaciju. Imamo je u šahu. Kažu da nas je umjetnost očovječila. Imamo je u šahu. Zar savršenstvo može da nestane? Zar se Ljepota može uništiti? Zar se beskraj može izmjeriti? Zar se neslućeno može naslutiti? I starosti i mladosti je svojstveno da se prebacuju u ocjenama . Starosti jer zna da više nikad neće biti mlada, mladosti jer misli da nikad neće ostariti. Griješe i jedni i drugi. A šta ih spaja? Opet šah, u kome stariji šahista sjede kose može pobjediti mladog junošu koji je tek počeo da se brije. U fudbalu je to nemoguće. U košarci je to nemoguće. U skoku u dalj je to nemoguće.

Kad otvorite šahovsku tablu vidite apsolutni mir, harmoniju, idilu simetrije. Već prvim potezom nestaje tišina. Počinje oluja kojom upravljaju dva čovjeka. Toga nema ni u Kosmosu. Jer tamo je samo jedan gazda. Ili Bog ili Priroda. Kako ko vjeruje. I počinje bezbroj kombinacija. Taman koliko ima zvijezda u kosmosu. A ima ih sto milijardi u našem Sunčevom sistemu. A takvih sistema ima sto milijardi. Pa izračunajte.

Ja vjerujem u šah i u njegovu budućnost. Vjerujem da će ljudi, dok postoje, tražiti šahovsku istinu. I neće je naći. Ali neće prestati da je traže. I u tome je još jedna čar ove nebeske igre zbog koje su bogovi ljubomorni na ljude. Jer smo je mi izmislili.