
Andreas Dückstein 1958
Piše: Martin Stichlberger
3. septembar 2024.
Više od sedam decenija bio je poznat, cijenjen i voljen u svijetu šaha: Andreas Dückstein je nekoliko sedmica poslije svog 97. rođendana mirno zauvijek zaspao.
Dr. Andreas Dückstein mora se nazvati „legendom“ austrijskog šaha. Igrao je na devet šahovskih olimpijada i preko 100 mečeva za Austriju, zbog čega je „rekorder-internacionalac“. Bio je trostruki prvak Austrije (1954, 1956, 1977) i igrao je na četiri zonska turnira, kao i bezbrojne partije u različitim austrijskim ligama.
Andreas Dückstein bio je jedan od posljednjih pripadnika istorijsko-klasične šahovske generacije. Teško je vjerovati da je još uvijek neko živio u centru Beča ko se takmičio protiv tih šahovskih velikana: igrao je protiv sedam svjetskih prvaka, od kojih je trojicu uspio pobijediti (Botvinik, Euwe, Spaski). Čitavog života je sa ushićenjem govorio o analizi svoje vrlo borbene partije protiv Mihaila Talja u Cirihu 1959. godine („Nevjerovatno je koje mi je varijante Talj pokazivao nevjerovatnom brzinom“); međutim, brzo je izgubio protiv 16-godišnjeg Bobbyja Fischera („Podcijenio sam ga nakon njegove loše partije protiv Walthera, što je naravno bila glupost“). Protiv Petrosjana i Smislova Dückstein je izgubio. Ipak, slavio je pobjede protiv igrača poput Larsena (čak tri puta!) i remizirao s velikanima poput Keresa, Korčnoja, Štejna, Tajmanova, Reševskog, Horta, Portiša, Olafssona i mnogih drugih.
Titula „Internacionalni majstor“, osvojena u vrijeme kada je imala mnogo veću vrijednost nego u kasnijim vremenima titulske inflacije, bila je zaštitni znak „IM Dücksteina“ – i na neki način simbol njegove skromnosti. U proljeće 2024. FIDE mu je dodijelila odavno zasluženu titulu „Počasni velemajstor“, odmah nakon što je FIDE ponovno uvela titulu nakon decenijske pauze. „Već sam osvojio velemajstorske norme na nekoliko turnira“, otkrio je novi velemajstor povodom ove vijesti, „samo sam trebao prestati igrati.“ (Nesretno pravilo da se titula može izgubiti ‘nastavkom igranja’ sada je promijenjeno.)
Najpoznatija od tih prilika bila je šahovska olimpijada u Minhenu 1958., kada je Dückstein svojim pobjedom nad tadašnjim svjetskim prvakom Mihailom Botvinikom priredio senzaciju turnira. Bio je to jedini Botvinikov poraz u Minhenu i jedini poraz čitavog sovjetskog tima (s Taljem i Petrosjanom na rezervnim tablama!). Pet kola prije kraja, Dückstein je već imao velemajstorsku titulu u džepu, samo je trebao pauzirati posljednjih pet završnih partija (Austrija se kvalifikovala za A-finale). Ali za Dücksteina to se nije postavljalo kao pitanje i rekao je: „To uopšte ne dolazi u obzir.“ I dodao: „Partija protiv Botvinika nije bila toliko dobra, najbolja je bila ona protiv Pachmana.“ Da nije bio poznat po svojoj objektivnosti i suzdržanosti, ova rečenica bi se mogla smatrati najvećim potcjenjivanjem u njegovoj karijeri.
Na šahovskom polju posebno je volio napad i žrtve. Značajno je da je kao apsolutnog omiljenog igrača uvijek isticao Mihaila Talja. Rezultati i Elo rejting za njega su bili sekundarni: „Najvažnije je da se igraju zanimljive partije.“
Dug život Andreasa Dücksteina uključivao je i avanturističke faze:
Rođen je 2. avgusta 1927. u Budimpešti kao jedino dijete sportskog trenerskog para, njegov otac je bio nacionalni trener gimnastike u Mađarskoj. Kao 12-godišnjak, mladi „Andor“ uspio je remizirati protiv Maxa Euwea u simultanci. Nakon mature, sportski entuzijast Dückstein je studirao na Visokoj sportskoj školi i diplomirao.

1948.
Godine 1949. odlučio je pobjeći iz antisemitske i komunističke poslijeratne Mađarske u Beč, što je uspio uz velike poteškoće. U Beču je godinama bilo nemoguće dobiti stalni posao, pa se Dückstein okrenuo svojim šahovskim vještinama, proučavao stare turnirske knjige i zarađivao nekoliko šilinga igrajući šah u kafićima. Već 1952. osvojio je prvenstvo Beča. Godine 1954. stekao je austrijsko državljanstvo. Zahvaljujući svojim šahovskim kontaktima, dobio je stalno zaposlenje u Verbund-Koncertu i počeo pored svoje već intenzivne šahovske karijere studirati pravo, koje je završio 1964. s doktoratom. Dückstein je čitavog života ostao amater, nikad nije postao profesionalac.
Nakon smrti svoje prve žene (i partnerice u bijegu), Dückstein se 1975. oženio pravnicom Ilse; nakon rođenja sina Simona (1980) smanjio je broj međunarodnih turnira i igrao uglavnom u Austriji.
U starosti, Dückstein je posebno uživao u brojnim svjetskim i evropskim prvenstvima za seniore. Devedesetih godina prošlog vijeka bili su popularni turniri „najbolje šahistkinje protiv veterana“. Na Walzer turniru u Beču 1993. Dückstein je bio pozvan u svjetski tim veterana; posebna čast s obzirom na njegovih pet legendarnih timskih kolega: Vasilij Smislov, Bent Larsen, Lev Polugaevski, Fridrik Olafsson, Borislav Ivkov.
Još jedno veliko priznanje stiglo mu je u godinama 2012-2015, kada je (kao jedini IM) bio pozvan na godišnje susrete šahovskih legendi (velemajstora starijih od 75 godina) u Dresdenu. Svjetski velemajstori su ga prirodno prihvatili kao jednog od svojih.
Svoju posljednju sezonu Dückstein je odigrao u dobi od 89 godina u bečkoj Landesligi; tom prilikom je crnim figurama uspio postići remi s aktualnim državnim prvakom IM Georgom Fröwisom, koji je bio oko 60 godina mlađi. Nakon velike proslave svog 90. rođendana, na kojoj su ga gotovo svi austrijski šahovski velikani slavili, povukao se u privatni život. Posljednji turnirski nastup nije propustio ni sa skoro 91 godinu, i to na svjetskom seniorskom ekipnom prvenstvu 2018. u Radebeulu. Bio je to svojevrsni oproštaj od mnogih prijatelja koje je decenijama susretao.

„Bandi“, kako su ga prijatelji zvali (nadimak od mađarskog „Andor“), proveo je još mirne godine sa svojom porodicom u kući u južnom Beču; nakon pada nije više mogao dobro da hoda, ali je do posljednjih dana ostao mentalno vrlo bistar. Mogli ste mu pomenuti ime bilo kojeg šahovskog igrača od 1950. do danas – fascinantno je bilo kako je o svakome znao sve i sa sjajem u očima pričao anegdote. U svojim posljednjim sedmicama života, kao ljubitelj sporta, još je uživao u gledanju Evropskog prvenstva u fudbalu i Olimpijskih igara na televiziji.
Andreas Dückstein će ostati dugo u sjećanju. Ne samo kao „legenda“ austrijskog šaha, već i kao posebno drag, skroman i duhovit čovjek.
(tekst: Martin Stichlberger)