Uspon vunderkinda: Početak karijere Samuela Reševskog

GM Rashit Ziatdinov

Samuel Reševski: Početak moje šahovske karijere

„Kako ste naučili da igrate šah?“ – to je pitanje koje mi najčešće postavljaju. Počeo sam da igram šah posmatrajući kako moj otac igra sa njegovim prijateljima. Tada sam imao pet godina. Jednom prilikom iznenadio sam oca kada sam ga zamolio da mi dozvoli da završim partiju koju je upravo predao svom protivniku. Moj otac nije imao pojma da već znam kako se figure pomiču. Na veliko iznenađenje oca i njegovog partnera, ja sam pobijedio u toj partiji. To je bio početak. Nažalost, moj otac nije bio dobar šahista.

Tokom školskih godina već sam pobjeđivao najjače šahiste u malom gradu u kojem sam rođen. Kada više nije bilo nijednog dostojnog protivnika, preselio sam se u Lodz. U to vrijeme dogodio se jedan zanimljiv događaj.

Ušao sam u šahovsku kafanu; vijest da dječak izaziva najboljeg šahistu proširila se odmah. Jedan čovjek (zaboravio sam mu ime) bio je šahovski idol te kafane. Isprva se nasmijao na pomisao da će igrati ozbiljnu partiju s djetetom. Posjetioci su ga ohrabrivali i na kraju je nevoljko pristao.

Nije mogao ni zamisliti da bih mogao imati ikakve šanse protiv njega, pa je igrao brzo i vrlo samouvjereno. No ubrzo je njegovo raspoloženje počelo opadati, jer je njegova pozicija na tabli postajala sve opasnija. Gledaoci su nas posmatrali širom otvorenih usta. Moj protivnik je postajao sve zbunjeniji sa svakim potezom. Čuo se šapat iznenađenja i zabrinutosti. Kada je pozicija mog protivnika konačno postala bezizlazna, iznenada je skočio, odgurnuo stolicu i pokušao da me napadne, ali, srećom, neko ga je zadržao. To je bilo moje prvo iskustvo u „ukroćivanju“ takozvanih „šahovskih tigrova.“

Ubrzo se moje ime pročulo širom Poljske. Počeo sam davati seanse simultane igre. Prosječan broj tabli na kojima sam tada igrao bio je od 20 do 25. Ipak, u Tomaszówu sam održao simultanku na 41 tabli, pobijedivši u 39 partija i remizirajući dvije. Moram napomenuti da moji protivnici nisu bili posebno jaki. Moj stil igre tada, koliko se sjećam, bio je agresivan. Igrao sam vrlo brzo, vrlo smireno i izuzetno samouvjereno. Psihološki, to je bila prirodna reakcija na ogromnu pažnju koja mi je tada bila posvećena.

Tokom simultanki, mnogi učesnici su pokušavali testirati moje pamćenje, često mijenjajući raspored figura na tabli. Kada bih primijetio promjenu pozicije, nisam govorio ništa svom protivniku, već bih mu uputio vrlo strogi pogled i brzo bih vratio figure na njihova mjesta.

Kada sam napunio sedam godina, prvi put sam se susreo s velemajstorom Rubinsteinom – jednim od najvećih genija u istoriji šaha. Odigrali smo jednu partiju naslijepo, i on me prilično brzo pobijedio. Međutim, moja igra ostavila je na njega snažan utisak, i predvidio je da ću postati svjetski prvak. Nadam se da je bio dobar prorok.

Sa osam godina (to je bilo u Varšavi) odveli su me generalu von Bessleru. On je bio jedan od onih nesretnih ljubitelja šaha, čija se igra nikada ne poboljšava, koliko god se trudili da „usavrše“ svoje vještine. Nakon nekoliko partija, u kojima sam radio s njim šta sam htio, pitao me za mišljenje o njegovoj igri. Odgovorio sam mu: „Vi znate da pucate, a ja znam da igram.“

Nakon što sam obišao nekoliko evropskih zemalja u pratnji oca, majke i impresarija, održao sam mnogo seansi simultane igre i često se susretao s poznatim ličnostima. Imao sam vrlo snažnu volju za pobjedom i bio sam toliko uporan u tome da bih, kada bih izgubio partiju, gotovo uvijek plakao.

Kada sam napunio devet godina, preselili smo se u Ameriku. Obišao sam sve najveće gradove Sjedinjenih Američkih Država i, iako šah tamo nije bio posebno popularan, publika je ipak pokazivala veliki interes za mene. Poseban utisak na mene ostavila je Kalifornija. Tamo sam se susreo s poznatim filmskim glumcima – Mary Pickford, Douglasom Fairbanksom i Charliejem Chaplinom. Posljednji, iako nije igrao šah, odnosio se prema meni s velikom naklonošću i pozvao me da provedem tri mjeseca s njim. Prihvatio sam, i to vrijeme pamtim s velikim zadovoljstvom. U jednom filmu snimali su nas za šahovskom tablom. Gledajući tu scenu, moglo bi se pomisliti da je Charlie velemajstor, toliko je bio koncentrisan, iako ustvari nije znao ni osnovne poteze.

Kada sam imao jedanaest godina, jedan prijatelj moje porodice zainteresovao se za moju budućnost; shvatio je da će, ako nastavim da igram šah i zanemarim obrazovanje, ne živeći životom normalnog djeteta, to nepovoljno uticati na moj čitav razvoj. Uvjerio je moje roditelje da napustimo nomadski način života i da mi zabrane igranje šaha. Nakon toga, skoro devet godina gotovo da nisam dodirnuo figure. Istina, tokom ljetnih raspusta povremeno bih održao simultanke i učestvovao na nekoliko manjih turnira. Moji uspjesi na tim turnirima bili su značajni, uzimajući u obzir činjenicu da tada nisam znao šahovsku teoriju. Ipak, moja igra postajala je sve zrelija.

Kada sam krajem 1932. godine upisao Univerzitet u Čikagu, posvetio sam nekoliko mjeseci proučavanju šahovske teorije. U to vrijeme učestvovao sam na svom prvom velikom turniru u Sirakuzi, s kojeg je započela moja šahovska karijera odraslog šahiste.

(Preneseno sa fejsbuka)